NOVE KNJIGE | 71

V.R.Zora Raboteg-Šarić: 
"PSIHOLOGIJA ALTRUIZMA"
Čuvstveni i spoznajni aspekti prosocijalnog ponašanja, "Alinea", Zagreb, 1995.

Lidija Paszko

Uvod: pokazatelji uspješnosti pojedinca i stupnja njegova zadovoljstva su različiti, a ovise "o vrijednosnom sustavu, željama i razini očekivanja pojedinca, vjerojatno i o njegovim kognitivnim svojstvima, ovisi, kako će on evaluirati svoj učinak u ostvarivanju različitih životnih uloga (profesionalne, društvene, roditeljske, političke i druge) Nikola Pastuović:" Kvaliteta života, kao cilj edukacije".

Moralna obveza pružanja pomoći nesretnim osobama i onima koji su u nevolji, jedna je od glavnih ljudskih vrednota. To, što su ljudi spremni pomoći jedni drugima, važno je i za pojedinca i za skladno funkcioniranje ljudskih skupina. U najširem smislu, prosocijalno ponašanje definira se kao voljno, i intencijsko ponašanje, koje ima pozitivne posljedice za druge ljude.

Altruizam je poseban, nesebičan oblik pružanja pomoći dokle god netko voljno prosocijalno djeluje, tj. nije na to prisiljen, može se tvrditi, da namjerava pomoći drugima. Međutim, razlozi, zašto netko pomaže drugima mogu biti različiti: istinska briga za drugu osobu ili pak želja da se ostvare vlastiti interesi, očekivanja, da će osoba, kojoj se pomaže, uzvratiti i slično. Altruizam znači istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Macauley i Berkowitz definiraju altruizam kao "Ponašanje poduzeto radi dobrobiti drugih bez očekivanja izvanjskih nagrada".

Ukratko, da bi se neki oblik socijalnog ponašanja smatrao altruističkim, moraju biti zadovoljeni sljedeći uvjeti: 

1. da je ponašanje voljno započeto, to jest, slobodno od prisile, 

2. da je poduzeto s namjerom poboljšanja ili održanja dobrobiti drugih i 

3. da isključuje očekivanje materijalnih ili društvenih nagrada ili izbjegavanje izvanjske nagrade i kazne.

Altruizam (tal.) u Rječniku stranih riječi je etički termin koji označuje nesebičnu brigu za blagostanje ljudi i spremnost na žrtvovanje svojih interesa za druge (B. Klaić).

Teorije i modeli, koji objašnjavaju prosocijalno ponašanje razlikuju se, što ne znači da prihvaćanje jednih znači nužno odbacivanje drugih. Svaka teorija objašnjava samo određene aspekte i daje veću važnost nekim činiteljima.

Karylowski (1982.), radi boljeg razumijevanja motivacijskih odrednica altruizma, dijeli izvore motivacije na endocentrične, sa željom da se poboljša slika o sebi i egzoterične. Ponašanje egzoteričnog altruista motivirano je željom da se izmijeni nešto u izvanjskom svijetu. Poboljšanje uvjeta druge osobe može samo za sebe imati potkrepljujuću vrijednost za altruista.

Prema Staubu (1980.), prosocijalnoj vrijednosnoj usmjerenosti svojstven je pozitivan odnos prema drugim ljudima, briga za njihovu dobrobit i osjećaj osobne odgovornosti za dobrobit drugih. Druga skupina vrednota može se nazvati "usmjerenost na dužnost", a dovodi do želje da se djeluje u skladu s društveno prikladnim standardima, da se radi ono što je ispravno. I drugi činitelji, kao što je percepcija vlastite kompetentnosti, stvarno znanje o tome kako pružiti pomoć i sposobnost planiranja akcija određuju da li će se javiti prosocijalno ponašanje.

Osobe s izraženom motivacijom za altruizam reagiraju na potrebe drugih ljudi s empatijom, to jest doživljavanjem čuvstvenog stanja druge osobe Rogers "Proživjeti stavove drugih" u psihoterapiji pod pojmom empatija ili empatičko razumijevanje, označavaju se procesi i tehnike, kojima terapeut svjesno prihvaća unutarnji, referentni okvir pacijenta, a da pritom ne gubi vlastitu individualnost. U širem smislu, to je emocionalno razumijevanje i otvorenost između pacijenta i terapeuta (Wispe, 1986.) Empatičko iskustvo bitno je za uspostavljanje veze između sebe i drugih. Ono je izvor pozitivnih vrednovanja drugih i brige za dobrobit drugih.

i za kraj "Prosocijalno moralno rasuđivanje" o dilemama u kojima je istaknut sukob između vlastitih potreba i potreba druge osobe. Moralna osoba mora se osjećati odgovornom, da poštuje prava drugih, mora izbjegavati raditi stvari koje mogu povrijediti druge i mora činiti stvari koje unapređuju dobrobit drugih ljudi ili ublažavaju njihovu nevolju. Da bi se djelovalo na moralno zreli način, potreban je visok stupanj moralnog rasuđivanja.

Montada i Bierhoff (1991.) tvrde kako altruizam valja izučavati u kontekstu socijalnih odnosa. Ljudi većinu vremena provode u primarnim skupinama (članovima obitelji, prijatelji, kolege, susjedi i sl.) i socijalnoj okolini (stan, učionica, vrtić, igralište, klubovi, crkva, bolnice, isl.), koje se razlikuju s obzirom na vrstu interakcija i s obzirom na to koje društvene uloge uključuju. Postoje specifične norme, zahtjevi, mogućnosti i ograničenja u svakoj društvenoj skupini i okolini. Prosocijalno se ponašanje gotovo uopće nije podrobnije izučavala u sklopu dugotrajnih postojećih društvenih odnosa ili s posebnim naglaskom na određenu društvenu okolinu.

Umjesto zaključka: koliko njegujemo altruizam u klubu liječenih alkoholičara kao grupi samopomoći i uzajamne pomoći?