Uvid

Mi ovisnici smo majstori izmotavanja, iznalaženja opravdanja kao i traženja krivnje svugdje samo ne u nama samima. Svaki onaj koji je prošao ili prolazi proces liječenja ovisnosti zna koliko je teško, dugotrajno i mukotrpno razbijati takve mehanizme ponašanja, koje smo godinama tako uporna i marljivo stvarali. 

Usuđujem se reći, da sam ja jedan dio tih svojih mehanizama uspio "demontirati" na način da stvorim mjesta i podlogu za apstinenciju, koju ne smatram isključivo zabranom pijenja alkoholnih pića, već i novostečenim mehanizmom ponašanja, koji dovodi do smanjenja potrebe za alkoholom.

Naravno, pri uhodavanju takva mehanizma ponašanja javljaju se u meni nepredvidivi otpori, koje treba uviđati, potom demistificirati i napokon otkloniti. 

U tome, svakim danom sve uhodanijem poslu, u procesima otkrivanja i otklanjanja vlastitih otpora sve više postajem svjestan jedne poruke koju nosim u sebi još od djetinjstva.

Tu poruku osjećam kao dio sebe, što je više neverbalan i apstraktan nego konkretan, ali u svakom slučaju određujući subjektivan sadržaj. Taj dio mene naprosto određuje osjećaje prema stvarima, osobama ili situacijama, pri čemu se ravna po nekim, mojoj svijesti, nedokučivim načelima.

Smatram da se u osnovi toga sadržaja i među ostalim nasljeđem iz djetinjstva nalazi i ono što smo shvatili i kako smo shvatili od poruke koja je sadržana, kao prvo, u odnosu roditelja prema nama, a kao drugo, u njihovu međusobnu odnosu. Isto tako smatram da se baš u mogućem neskladu tih dvaju komplementarnih (uzajamno nadopunjujućih) odnosa, može skrivati klica različitih mogućih poremećaja, kojima je u osnovi tzv. razvojni neuspjeh.

Demistifikacija

Moja djeca žive u razorenom braku, gdje odnos mame i tate nameće stvaran životni zaplet, u dobi, koja će kad odrastu, ostati duboko zakopana i teško dostižna ako im ikada bude potrebno sagledati ga. Ostaje pitanje kako si oni tumače smisao stvarnosti koja ih okružuje? Dijelimo ih preko tjedna i vikenda, dijelimo ih ljeti i zimi, dijelimo ih za Božić i Novu godinu - dioba postaje njihova svakodnevica. Mama i tata postaju dva svijeta koja nisu usklađena. Uče kako se ponašati kod jednog a kako kod drugog. Mislim da problem nastaje u trenutku kad počinju tragati za načinom kako da u sebi pomire dvije poruke koju im šaljemo, dok s njima komuniciramo verbalno i poruke koju im šaljemo samim ponašanjem, a kojoj je osnova stav koji imamo jedan spram drugoga.

I tako, u određenom procesu, ono što je bila naša odgovornost postaje njihova stvarnost, a ono što je bio naš odnos postaje njihov problem. Pri tome mislim na jedno razdoblje u kojem će oni formirati svoju osobnost u kojoj bi mogao ostati "zarobljen" navedeni konflikt.

Nesklad i neravnoteža uvijek su u temelju svake potrebe. Doživljaj gladi je izazvan nedostatkom hrane, a doživljaj sitosti - hranjenjem. Međutim, način na koji se hranimo (neredovitost, neuhranjenost ili preuhranjenost) karakterizira naš odnos prema samom procesu zadovoljavanja potreba ako su one "zarobljene" u prošlosti, dakle nesvjesne, neosviještene ili neprepoznatljive?

Moje iskustvo u liječenju ovisnosti o igrama na sreću i alkoholizma, pomoglo mi je da uvidim kako je sazrijevanje ono što može promijeniti ponašanje. Kad se ono počne razvijati - počinje se stvarati protuteža onomu djelu naše osobnosti koje nerazjašnjivo određuje naše osjećaje. Na taj način uspostavljanjem sve veće ravnoteže, sve je manje moguće da, našoj svijesti nedostupne potrebe, određuju naše ponašanje.

Činjenje

Teško je pisati o osobnosti, još je teže pitati savjete, ali najteže je biti osobnost, jer pri tom više nije dovoljna nikakva mudrost i nikakvo čitanje, ali treba, međutim, zaista postati ono što jesmo," piše dr. Anton Trstenjak u svojoj knjizi "Čovjek u ravnoteži", dok u knjizi "Opijanje" Caroline Cnapp piše sljedeće: "..sve do tog trenutka nisam zapravo shvatila da je odrastanje nešto što možeš odabrati, da odraslost nije toliko vremenski koliko emotivno uvjetovano stanje u koje ulaziš s bolnim iskustvima i u njemu ostaješ. Kao i mnogi moji znanci, provela sam većinu života čekajući da me zrelost pohodi izvana, kao da ću se jednog dana probuditi i biti gotova, poput pečenja u pećnici."

I zaista, moje je sazrijevanje ispunjeno bolnim iskustvima, ali je omogućeno time što ih nisam "anestezirao", npr. alkoholom, i tako kroz to iskustvo stjecao sam kompetenciju i mogućnost da mijenjam vlastito ponašanje.

Gledajući vlastitu djecu i imajući u vidu kakav odnos imam s njima, a kakav s njihovom mamom, mogu otprilike sagledati i njihova bolna iskustva i samo naslutiti nepošteno teške prepreke u njihovu sazrijevanju. Međutim, što učiniti kad između mene i bivše supruge ima toliko toga? Kad bi mi barem dobra vila šapnula da su sva nepraštanja, ljutnje i zlopamćenja zapravo samo izmotavanja, iznalaženje opravdanja i traženje krivnje svugdje samo ne u nama samima.