JEDNA MALA ČAŠICA

Mirko, 
Klub "Centar", Dubrava

Ovo je priča iz života dugogodišnjeg alkoholičara. Zapravo, i nije priča. Prije bi se mogla nazvati skupom iskustava i sjećanja, jer neću navoditi podatke kronološkim redom ni točne brojeve. Ove, vama naoko nevažne riječi, upućujem danas da ih vi u budućnosti ne biste upućivali nekome drugom.

Mala čašica je simbol, ali i teška, početna točka u nesretnom životu onoga tko ju počne ispijati. Mala čašica je toliko malena da zapravo sama po sebi ne izgleda strašno i nije opasna. Njen sadržaj je onaj čimbenik koji vuče i potiče svakoga tko ju prvi put ispija. Nakon prve neizbježno dolazi druga. Reći ćete, znamo svi brojati, znamo i brojimo. Brojimo tako dugo dok znamo i možemo. Nakon toga prestajemo brojati. Kad se sljedeći put sjetimo brojki, tada je obično već kasno.

Kasno je već bilo na samom početku. Zato je najvažnije nikada ne počinjati. Malo se tko može pohvaliti da je kušao pa ostavio. Čovjek u svom subjektivnom gledanju ne može sagledati da je sastavni dio društva, uvijek misleći da je on drugačiji i da se njemu takvo što ne može dogoditi.

Svatko sebi sam kaže "Ja sam čvrsta osoba", ako koju i popijem, nije to ništa strašno. Ali uskoro, kada se pojave kao popratna pojava prvi problemi, ta čašica nikako nije krivac. Ona sada postaje rješenje problema u najkraćem roku. No, to rješenje je ipak samo do idućeg buđenja.

Onda, kad ustanovim da je to zapravo pogreška, umjesto jednog, pojavljuje se bar dva problema. Javlja se grižnja savjesti, osjećaj krivnje, strah od kritike najbližih, prigovora suradnika, poslodavaca, kolega itd.

Nastaju nesuglasice, javljaju se poteškoće, stvaraju neprijatelji, ugrožava egzistencija.

Zbog gubitka samopouzdanja i straha od sukobljavanja s navedenim neprijateljima, put vodi opet u društvo onih koji će to uz čašicu izliječiti i popraviti. Čašica, čašica i "više nije upitno što je ispravno." Onda jutro, buđenje, bolovi, fizički i psihički, opća zbrka u glavi, krivi potezi na svakom koraku.

Sada već nema nikoga tko razumije. Sada je svijest već toliko popustila, da ne funkcionira ni toliko da izdaje naloge za osnovne životne funkcije, a o nekoj komunikaciji i poslovnim obvezama nema ni spomena.

Nakon gubitka svijesti ostaje još i gubitak zdravlja. Tako ta mala čašica i nije tako malena. To su sada bezbrojne kapi u kojima se nezaustavljivo utapa život svakoga tko je krenuo smjerom tog putokaza.