Pročitavši knjigu Opijanje - ljubavna priča, morao sam malo razmisliti o značenju sadržaja knjige u odnosu prema mojem sadašnjem stanju. Naime, navedena knjiga je ispovjest jedne mlade žene koja je dvije trećine svoga života provela u okruženju "nečega" čega nije bila svjesna, ili nije htjela biti svjesna, u svijetu alkohola. Alkohol je vladao njezinim životom, sve dok nije stigla do dna (gubitak oba roditelja). Tada je mogla izabrati jedan od dvaju pravca ili nastaviti piti do tragičnog kraja, ili krenuti k ozdravljenju. Caroline je izabrala, teži, ali pravi put - ozdravljenje. Sigurno, da je bilo teško donjeti takvu odluku, ali time se riješila dvojne ličnosti. Riješila se tereta koji ju je opterećivao cijelo to vrijeme. Ustvari, tek tada je počela živjeti - prestalo je njezino djetinjstvo u njezinom razmišljanju tu je bila, sigurno velika žrtva, jer - morala se odreći svog najboljeg prijatelja, svog najvećeg oslonca u životu (mi bismo slobodno rekli "rame za plakanje"), a mogu slobodno reći i ljubavnika - alkohola.
Ona je jednostavno osjećala tu neobjašnjivu
privlačnost i strast u alkoholu. U njemu je našla svoju sigurnost, osjećala se slobodnije, i što je važno "njemu" nije trebala objašnjavati zašto je učinila tako a ne ovako. "On" ju je nježno prigrlio jedini ju je razumio, ali i jedini ju je gotovo zarobio zauvijek. "On" joj je bio pravo utočište i to onakvo kakvo bi si sama stvorila ugodno, lijepo, čisto, bez obveza i odgovornosti. Sa "njim" je živjela u jednom drugom svijetu, dostupnom samo njoj i "njemu".
Dakle, očit je njezin bijeg od stvarnosti, zapravo od sebe same, bez obzira na besprijekorno funkcioniranje na poslu i ostalim obvezama. Sve to je obavljala dobro i savjesno, jer je znala da će na kraju dana dobiti svoju nagradu, noć provedenu s "njim" G. Alkoholom. To je bila njezina i samo njezina tajna. Njeno slatko utočište na koje ima pravo samo ona, i za koje nitko ne zna. Ali svaka tajna, ma kako je mi dobro čuvali, kad-tad se sazna, odnosno mi je više ne možemo sakriti. Više ne možemo živjeti s njom (bar velika većina). Dakle, kad dođemo do dna, ili nešto prije dna. U knjizi je dana fina metafora u tom vidu, s dizalom. Dizalo alkoholičara vozi samo u jednom smjeru - ravno dolje. Dobro je što možeš iskočiti prije ili nastaviti dalje. Zavisi samo od tebe i nikoga drugog. U knjizi je vrlo plastično prikazan, mogao bih reći, klasičan put od osobe koja može kontrolirano piti, pa do alkoholičara.
Opisane su sve krize kroz koje se prolazi, svi razgovori sa samim sobom, koji nisu nikada dobili ton. Želja da svoju svijest kontrolira, preusmjeri na nešto drugo, a ne na ono što je bitno, razni uzroci koji dovode do pijenja koji izgledaju tako različiti, a zapravo su jako slični ili čak isti, jer kod svih alkoholičara se provlači ta nit nepriznavanja. Odnosno bijeg od stvarnosti. I, osnovno u putu k ozdravljenju, bitno je da razgovori vođeni sa samim sobom postanu glasni, da se postavi pravi cilj koji se sigurno može ostvariti, ako čovjek to čvrsto odluči i želi. A, na tom putu puno nam može pomoći i borba Caroline Knapp, koju je na na kraju i dobila.
