U vrijeme dok je zlouporaba ilegalnih droga bila sporadičan, čak društveno minoran problem, većina je mladih ljudi odrasla bez izravnog kontakta s drogom ili osoboma koje je konzumiraju. Iz toga razdoblja potječe i koncept preventivnog djelovanja prema kojem je cilj prevencije spriječiti susret mladih s drogom i informacijama o drogi. Zanimanje mladih za problem droge bilo je sankcionirano kao nepoželjno i nastojalo se otkloniti sve ono što bi moglo pobuditi interes mladih za drogu.
Danas je životni prostor mladih u tolikoj mjeri zasićen drogom da je praktički nemoguće odrastati bez bliskog kontakta s njom, u širem smislu riječi. U takovoj konstelaciji opisani preventivni koncept je, u najmanju ruku, neumjesan, pa i kontraproduktivan. Ono što se čini nužnim jest upravo suprotno: pobuditi interes javnosti za problem ovisnosti, pružiti im adekvatne informacije o problemu i potaknuti ih da razviju zdrav stav i odnos prema drogi. Na žalost, danas je sustavna edukacija o problemu ovisnosti prije iznimka nego pravilo. Odrasli, često opterećeni predrasudama (tipa: izazvat ću znatiželju...), ne samo da izbjegavaju otvoreni razgovor s djecom o temi droge nego često i vlastitu edukaciju smatraju nepotrebnom. Naime, na temelju praktičnog rada s maloljetnicima i njihovim roditeljima, stječe se dojam da postoji sklonost odraslih prebacivanju odgovornosti za problem ovisnosti, a u cilju zaštite vlastite pozicije.
Tražeći "krivca" za širenje narkomanije, roditelji nerijetko optužuju društvo u cjelini, "ulicu", organe represije, školski sustav, podcjenjujući na taj način vlastitu etiološku ulogu. S druge strane, školski djelatnici često minoriziraju vlastiti pedagoški utjecaj, stavljajući u prvi plan policiju i roditelje. Stav glede etiologije, u visokoj mjeri prisutan kod mladih ljudi, jest da je drogiranje ponajprije osobna stvar pojedinca. Gledanje konzumenata kao glavnog "krivca" nikako se ne smije pripisati samokritičnosti mladih i prije ima za cilj poslati poruku odraslima da se "ne petljaju" u probleme mladih. Stav javnosti (a često i struke) prema problemu ovisnosti problematičan je glede definiranja i sadržaja i granica problema, što je vidljivo i na različitim razinama prevencije (tretmani ovisnika, da li heptanonska liječenja ili ne; permisivni ili represivni stavovi prema ovisniku; dekriminalizacija marihuane - da ili ne, prema kome, koje su količine za osobnu uporabu, koje količine sankcionirati; kažnjavati ili liječiti; distinkcija između legalnih (alkohol, nikotin) i ilegalnih droga; nedovoljno uviđanje povezanosti drogiranja i drugih oblika rizičnog ponašanja mladih; tko se treba baviti problemom ovisnosti - samo visokospecijalizirani stručnjaci ili svatko u svom segmentu..). Činjenica je da je broj stručnjaka, koji se izravno bave bolničkim i izvanbolničkim tretmanom konzumenata ilegalnih droga, s obzirom na veličinu problema, definitivno premalen. Prevencija usko ciljana na konzumaciju (eksperimentalnu, povremenu ili stalnu) ilegalnih droga, uz benevolentan stav prema drugim oblicima ovisnosti, unaprijed je osuđena na propast.
Kakva je situacija glede problema ovisnosti, danas kod nas? Na temelju različitih izvješća službi koje prate ovu problematiku uočljiv je porast broja evidentiranih konzumenata ilegalnih droga u odnosu na protekle godine, primjećuje se porast broja evidentiranih konzumenata ilegalnih droga u odnosu na protekle godine, što govori o tome da konzumiranje ilegalnih droga postoje "normalna" faza puberalnog previranja i razvoja, a dokazuje i činjenicu da je ona mnogo više od "uličnog" problema: napala je obitelj i odgojno-obrazovne ustanove; početak konzumiranja ilegalnih droga nalazimo u sve nižim dobnim skupinama, tijekom srednje, pa čak i krajem osnovne škole; u strukturi kaznenih djela primjećuje se porast broja djela preprodaje koju su počinili maloljetnici i mlađi punoljetnici, a preprodavači su često i sami konzumenti koji na taj način zarađuju za vlastitu opskrbu drogom; najčešće zloupotrebljavane droge su marihuana, ecstasy i heroin i česta su konzumiranja više vrsta ilegalnih droga u kombinaciji s alkoholom i/ili sedativima; uočen je porast broja injektivnih ovisnika o heroinu koji su zaraženi hepatitisom, te je procjena da je zaražena barem jedna trećina (ako ne i više) ovisničke populacije...
U svijetlu svega navedenog, što reći o problematici dekriminalizacije ili čak legalizacije marihuane?
Marihuana je najčešće konzumirana ilegalna droga u Hrvatskoj. Broj mladih koji ju konzumiraju je porastao, dok je broj onih koji vjeruju da je štetna, opao. Dobna se granica prvog konzumiranja spustila pa djeca nerijetko marihuanu počnu konzumirati već u osnovnoj školi.
Današnjim su adolescentima dostupni jači oblici marihuane, od onih koji su bili dostupni šezdesetih godina. Jača marihuana znači i jači učinak i teže posljedice. Istraživanja pokazuju da gotovo 50% mladih proba marihuanu prije mature. Marihuana negativno utječe na mnoge sposobnosti - vožnja pod utjecajem marihuane može dovesti do prometne nezgode, konzumenti mogu patiti od istih dišnih problema kao i pušači cigareta, pušenje marihuane utječe na mozak i dovodi do oštećenja pamćenja, opažanja, procjene i motornih sposobnosti, redovitiji konzumenti marihuane pokazuju znakove gubitka motivacije tzv. amotivacijski sindrom. To uključuje ravnodušnost za ono što im se događa u životu, nedostatak želje za redovitim školovanjem, zaposlenjem, umor te nemar za vlastiti izgled. Marihuana izaziva ovisnost, koja se brže razvija kod mladih, tj. onih kod kojih još nije završen psihički i fizički razvoj. Praćenje problematike ovisnosti ukazuje da je vrlo malo osoba konzumiralo druge droge, a da prije nije probalo marihuanu.
Djeca i mladi konzumiraju marihuanu iz više razloga. Uobičajeni su znatiželja, želja da se uklope u socijalnu grupu, potreba za dokazivanjem. Mladi koji imaju prijatelje koji konzumiraju droge i nagovaraju ih da i oni to učine, pod povećanim su rizikom da počnu konzumirati droge. Oni koji već konzumiraju alkohol i/ili cigarete su visokorizična grupa i za konzumiranje marihuane. Tjelesno i seksualno zlostavljana djeca su također u rizičnoj grupi mogućih konzumenata marihuane. Djeca koja zbog svog tjelesnog ili mentalnog nedostatka osjećaju manjak samopouzdanja i samopoštovanja su također u povećanom riziku.
Konzumiranje alkohola i droga kod drugih članova obitelji ima također velik utjecaj na dijete da počne konzumirati droge.
Roditelji, djedovi i bake, starija braća i sestre, uzori su čije ponašanje djeca oponašaju. Postoje i psihološki razlozi - smanjenje tjeskobe, ljutnje, depresije, dosade itd. koji utječu da dijete počne eksperimentirati s marihuanom. Međutim, konzumiranje droge nije učinkovita metoda za rješavanje životnih problema, već način izbjegavanja suočavanja s njima i bijeg od rješavanja problema i od odrastanja.
Činjenica je, dakle, da je marihuana droga, što znači da, kao i svaka druga droga, izaziva psihičku ovisnost, izaziva psihoaktivni efekt te ostavlja šire socijalne posljedice po onoga tko je konzumira. Vjerojatno u tome leži dio odgovora zbog čega ju zakonodavac tretira kao ilegalnu drogu, te sankcionira i prekršajno i krivično.
Današnja praksa dokazuje da postoji i želja da se mladom čovjeku, koji je zatečen u posjedovanju marihuane, pokušala pomoći i da ga samo posjedovanje ne stigmatizira (kao što neki političari smatraju) i ne prati kroz cijeli njegov život, jer mu se pruža mogućnost izbjegavanja krivičnog gonjenja i evidencije na način da prihvati izvanbolnički tretman, gdje dobiva mogućnost da preispita svoje stavove o marihuani i drogama općenito. Iz osobnog iskustva mogu reći da mladi ljudi koji tako dolaze u tretman u Savjetovalište Centra za prevenciju ovisnosti grada Zagreba, u početku budu i ljuti, i nezadovoljni, no vremenom mijenjaju svoj stav.
Što se postiže ako se marihuana dekriminalizira?
Tada bismo imali situaciju da je zlouporaba marihuane u pravom smislu, izjednačena s nekim drugim prekršajnim djelima (tipa prometne kazne, remećenje javnog reda i mira, i tomu slično), a pitam se jesu li posljedice po osobu iste ili barem slične. Ja mislim da nisu. Mislim da je zapravo temeljno pitanje kome uopće droge, legalne ili ilegalne, trebaju, zbog čega netko ulazi u taj svijet, jesu li nam djeca svjesna rizika i posljedica koje droge izazivaju i nose, kako im pomoći da odrastaju bez ikakvih droga, dileme su na koje svatko od nas valja odgovoriti.
Svaki roditelj treba pomoći djetetu da nauči zrelo i racionalno odlučivati. Pretpostavke zrelog odlučivanja su relativna samostalnost u odlučivanju u smislu otpornosti na izvanjske utjecaje posebno grupe vršnjaka, kao i navika uvažavanja posljedica osobne odluke, bilo koje, pa tako i odluke o uzimanju ili neuzimanju bilo kojih droga. To znači, da se kroz odgoj od ranog djetinjstva dijete postupno uvodi u proces odlučivanja primjereno njegovim mentalnim kapacitetima. S druge strane, i roditelji i društvo u cjelini, trebaju aktivno pridonijeti smanjenju privlačnosti droge i drogiranja, što znači da dijete mora imati odgovarajuću informaciju o drogama - što su i kako djeluju.
Cilj nam je da dijete nauči zadovoljavati svoje potrebe i rješavati probleme bez konzumiranja droga, a ako dijete to uspije naučiti, droga će mu automatski biti manje privlačna.
U tom smislu, dileme da li dekriminalizirati ili legalizirati marihuanu, sasvim su nepotrebne jer, pitam se, da li one uopće postoje i da li oni koji ih predlažu znaju u što se upuštaju, te kakvu poruku daju mladim ljudima oko sebe. Što se mene osobno tiče, takvih dilema uopće nemam i mišljenja sam da ju ne treba niti dekriminalizirati a kamoli legalizirati.
