U Republici Hrvatskoj programi za prevenciju, liječenje i rehabilitaciju alkoholizma razvijaju se od ranih 60-ih godina. Vodeću ulogu u tome ima Zagrebačka alkohološka škola s prof. dr. Vladimirom Hudolinom na čelu, koja naglasak daje na uključivanje obitelji u programe rehabilitacije u klubovima liječenih alkoholičara, a koji su pod supervizijom stručnih djelatnika.
Klubovi liječenih alkoholičara u Hrvatskoj su počeli s radom 1964.godine, a od 1970-ih godina je zavladao veliki entuzijazam te se osnivaju se mnogi klubovi diljem Hrvatske. U početku se klubovi liječenih alkoholičara osnivaju kao veliki općinski klubovi, koji su okupljali ponajprije liječene alkoholičare radi održavanja apstinencije i izmjene njihova ponašanja.
Razvojem alkohologije kao struke i uvođenjem novih spoznaja, mijena se i način rada klubova liječenih alkoholičara.
U svom razvoju klubovi na području Hrvatske doživjeli su više transformacija. Tako se nakon Kongresa alkohologa u Poreču 1975. g. u klubove uvodi obiteljski postupak. Osamdesetih godina se neki (tzv. mamutski) klubovi dijele u male, obiteljske klubove, s najviše 12 obitelji, koji djeluju u mjesnim zajednicama, a kasnije se klubovi osnivaju i u radnim organizacijama. Bila je tendencija da se osnivanjem velikog broja klubova stvori čitava mreža podrške liječenim alkoholičarima i njihovim obiteljima.
U klubu liječenih alkoholičara može se započeti liječenje, ali je klub i dio dugotrajnog programa poslijebolničke skrbi za alkoholičare i članove njihovih obitelji.
Vrhunac razvoja klubova dosiže se oko 1985. godine s brojem od oko 55o klubova (uz stalne oscilacije).
Nakon toga se počinje osjećati pad entuzijazma i postupna stagnacija u radu klubova, naročito u Istri, bjelovarskom području, Gorskom kotaru, Koprivnici i Varaždinu. Godinu do dvije prije Domovinskoga rata stagnacija se osjeća i u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Sisku. Slabljenje zanimanja za rad u klubovima posljedica je, najvećim djelom, krize u društvu, stranačkih promjena i predratnih događanja, te zaokupljenost ljudi aktualnim društvenim previranjima. Uz to, zbog ekonomske krize izostaje plaćanje stručnih djelatnika u klubovima liječenih alkoholičara, kako od strane društvenih organizacija i poduzeća, tako i od strane zdravstva i socijalnih službi, koje sve više smanjuju novčana odvajanja za klubove liječenih alkoholičara. Utjecaj ima i umirovljenje prof. dr. Vladimira Hudolina koji svoju djelatnost usredotočuje napose na razvoj talijanskih klubova liječenih alkoholičara.
Početkom Domovinskoga rata mobilizira se u ratnim aktivnostima, izravno ili neizravno, velik broj članova klubova liječenih alkoholičara i stručnih djelatnika u klubovima. Potpuno izostaje bilo kakva novčana potpora. Jenjava rad u klubovima u čitavoj Hrvatskoj. Gotovo u potpunosti se gase klubovi u radnim organizacijama, koje u tijeku tranzicije i rata, boreći se s problemima vlastitog opstanka, više ne mogu posvećivati pažnje problematici alkoholizma, a liječeni alkoholičari se upućuju u područne klubove liječenih alkoholičara.
Na smanjenje broja klubova liječenih alkoholičara i priljev u klubove svakako utječe i činjenica da se u tijeku rata, napose radi novačenja (mobiliziranja), liječio mali broj alkoholičara (u psihijatrijskim bolnicama liječili su se ponajprije akutni poremećaji, pretežno osobe s posttraumatskim stresnim poremećajem i psihozom).
Dispanzeri za alkoholizam, osim programa vikend liječenja, i ostali izvanbolnički oblici liječenja gotovo su u potpunosti ukinuti, te bolnica kao organizirani model kontinuirane skrbi o alkoholičarima uz pomoć educiranih timova stručnjaka dolazi u prvi plan, pružajući izravnu potporu liječenim alkoholičarima i klubovima.
U Hrvatskoj dolazi do katastrofalnih ratnih zbivanja - masovnih razaranja, ubijanja, silovanja, protjerivanja i stvaranja velikih migracija stanovništva, čije su žrtve i mnogobrojni liječeni alkoholičari.
U trećini Hrvatske koja je bila okupirana potpuno prestaje rad klubova, u drugoj trećini Hrvatske, uz bojišnicu, nastavio je raditi minimalni broj klubova ( 10%), a u zapadnoj trećini Hrvatske, udaljenoj od bojišnice, broj klubova je smanjen za samo 30%.
Ratna stradanja, egzistencijalna nesigurnost, nepovoljne ekonomske prilike, velik broj prognanika i izbjeglica skrenuli su zanimanje društva u drugom smjeru. Zbog zaokupljenosti problematikom ratnih stradalnika, socijalna služba se prestaje baviti alkoholizmom. Dolazi do kadrovske i opće depresije, napetosti, gubitka novih inicijativa, do opće regresije. Vezano uz egzistencijalnu problematiku, pojačava se pijenje, a i recidivi liječenih alkoholičara su češći no prije.
Klubovi su bili područno usmjereni jedni na druge, a velika podrška bila im je suradnja s Klinikom za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti KB ''Sestre milosrdnice'' u Zagrebu, kao i sa stručnjacima okupljenim u Hrvatskom društvu za suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti. Kontinuitet u radu klubova održan je napose zahvaljujući dugogodišnjim apstinentima.
Čim su prilike dozvolile, već početkom 1992.g., započinje postupno oživljavanje rada klubova poduprto od strane educiranih stručnjaka, najčešće iz bolničkih terapijskih timova, koji su se mogli i znali upustiti u rješavanje alkoholoških problema, najčešće praćenih znatnim psihičkim dekompenzacijama provociranih ratnim događanjima. Pod stručnom supervizijom se organiziraju brojni zajednički sastanci i druženja, te veliki skupovi manifestacijskog karaktera u Zagrebu (iz ekonomskih razloga), na kojima su sudjelovali i predstavnici klubova iz drugih područja. Tako je 1993. održan Drugi sastanak klubova liječenih alkoholičara Hrvatske u Kliničkoj bolnici ''Sestre milosrdnice''u Zagrebu, 1994.g. održan je veličanstven skup obitelji svih klubova Zagreba u crkvi Blaženog Marka Križevčanina, 1995. g. održana je proslava 30-godišnjice osnutka prvog područnog Kluba liječenih alkoholičara ''Maksimir'', koju je uveličao svojom prisutnošću prof. dr. Vladimir Hudolin, a 1996. g. održan je Treći sastanak klubova Hrvatske, na kome je bio vidljiv poslijeratni napredak klubova, kako u broju, tako i u kvaliteti rada klubova. Kasnije se počinju organizirati veći skupovi i druženja klubova i u drugim područjima. Neke klupske aktivnosti, kao što su sportski susreti klubova sjeverozapadne Hrvatske, organizirane su i tijekom svih ratnih godina (kontinuirano od 1985.g.). Organiziraju se i usmjerene skupine (pjesničke - "Poezijom protiv ovisnosti", sociodramske - "Happy Hypo show", usavršavajuće - "Petkom u pet"). Zadnjih godina obnavljaju se okupljanja članova klubova prigodom 1. travnja, dana klubova liječenih alkoholičara, u okviru kojega će i ove godine održati centralna proslava klubova u Hrvatskoj Kostajnici, što će biti i podrška ponovnom osnivanju kluba u tome, ratom razrušenom i izmučenom gradu.
Klubovi se, što je i razumljivo, oporavljaju najprije u krajevima najudaljenijim od bojišnice i tijekom nekoliko godina njihov broj postupno raste prema predratnom broju klubova, izuzevši klubove u radnim organizacijama (150), koji se ne obnavljaju.
Najbrži oporavak bilježe klubovi u Zagrebu, Slatini i Međimurju, gdje jedino i raste broj klubova prema predratnom broju.
Godine 1999. u Hrvatskoj djeluje 140 klubova liječenih alkoholičara, od čega gotovo polovina djeluje na području grada Zagreba.
To je znatno manje od potreba, posebno u odnosu prema broju liječenih alkoholičara od kojih bi svaki trebao biti uključen u klub.
Nažalost, u bivšim okupiranim dijelovima Hrvatske nije još obnovljen niti jedan klub, jer se tu i sam život tek obnavlja, a zbog dezorganiziranosti života teško se obnavljaju i klubovi uz prijašnju bojišnicu. Stoga nas ispunjavaju posebnim zadovoljstvom pripreme za osnivanje kluba na području pod posebnom državnom skrbi, u Hrvatskoj Kostajnici.
Nakon Domovinskoga rata klubovi doživljavaju svoju obnovu kroz ponovni rast i razvoj, preoblikovani u skladu s društvenim promjenama i sa znatno većom samostalnošću i odgovornošću za svoj opstanak i razvoj. Klubovi i dalje djeluju kao višeobiteljske grupe, sa zadatkom očuvanja apstinencije i unapređivanja kvalitete življenja svojih članova - liječenih alkoholičara i njihovih obitelji.
Za predratnu težnju porasta broja klubova trebali bi biti zadovoljeni određeni uvjeti: poboljšanje gospodarske situacije, zapošljavanje, jačanje socijalnih i zdravstvenih fondova, porast standarda, smanjenje egzistencijalnih problema. Potreban je određeni optimizam, inicijativa i entuzijazam u društvu.
Posebni problem predstavlja manjak educiranih kadrova za rad u klubu, te je tako zadnjih godina posebna važnost dana školovanju stručnih i dostručnih djelatnika.
Tijekom Domovinskoga rata smanjio se je broj stručnih djelatnika u klubovima liječenih alkoholičara, a među liječenim alkoholičarima bilo je sve više osoba s kombiniranim poremećajima, najčešće s PTSP-om, što je zahtijevalo stručan pristup.
Kao prva moguća alternativa, organizirana je edukacija dugogodišnjih apstinenata, koji su se zadržali u klubovima i zahvaljujući kojima je i održana stalnost rada klubova, za dostručne djelatnike, voditelje klubova. Njihov rad i angažman premostio je poslijeratnu krizu u klubovima. Naime, postupno se supervizijom u klupski rad ponovno uključuju i stručni djelatnici, te u posljednje vrijeme u gotovo svim klubovima djeluju iz alkohologije educirani stručni i dostručni djelatnici, čime je postignuta optimalna kvaliteta stručnog rada.
Klubovi se područno međusobno udružuju u općinske koordinacije, zatim u županijske zajednice, a s krajnjim ciljem organiziranja Hrvatskog saveza (županijskih) zajednica klubova liječenih alkoholičara Hrvatske.
Područne općinske koordinacije u Zagrebu udružene su u Zajednicu klubova liječenih alkoholičara Zagreba, koja vrlo aktivno radi.
Zasad je krovna organizacija klubova liječenih alkoholičara u Hrvatskoj, Hrvatsko društvo za suzbijanje alkoholizma i drugih ovisnosti pri Klinici za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti KB ''Sestre milosrdnice'' u Zagrebu.
Mjesečno se redovito organiziraju sastanci predstavnika klubova u pojedinim udrugama. Godišnje se održavaju skupštine i stotinjak raznih druženja. Za članove klubova, njihove obitelji i za stručne i dostručne djelatnike, kontinuirano se organiziraju edukacije iz alkohologije, počevši već u stacionarnim ustanovama, potom organiziranjem seminara i sastanaka na pojedinim područjima, te konferencijama.
Prva hrvatska konferencija o alkoholizmu i drugim ovisnostima održana je u Opatiji 1999. godine i uz nju vrlo uspješni sastanci članova klubova iz zagrebačkog i riječkog područja.
Klubovi i njihova zajednica, te iskusniji članovi klubova pojedinačno, uključuju se u različite skupove i manifestacije, koje se organiziraju na polju suzbijanja problematike vezane uz pijenje i alkoholizam, a javljaju se sve češće i u sredstvima javnog priopćavanja. U Zagrebu se, npr. svake godine organizira protuovisnički maraton od škole do škole (protiv pušenja, alkohola i droge - PAD), trijezni tramvaj za Valentinovo i bezalkoholne Mandarina party u diskotekama. Slične se manifestacije organiziraju i u drugim gradovima Hrvatske. Klubovi također sudjeluju i u rješavanju alkoholne problematike, kako u općoj zajednici, tako i u pojedinim obiteljima, nastojeći ih motivirati za liječenje alkoholizma i uključiti u rad klubova.
Naročito dobru suradnju klubovi ostvaruju s bolnicama u kojima se liječe alkoholičari, budući da u aktualnom vremenu privatizacije liječnika primarne medicine gotovo da i nije moguća sustavna suradnja s liječnicima primarne medicine.
Posebno treba naglasiti da je nužna veća društvena i državna (ministarstva, stručni područni uredi) pomoć u rješavanju svih poteškoća s kojima se klubovi susreću u svom djelovanju i s obzirom na potrebu osnivanja novih klubova, naročito na ratom stradalim područjima.
