ANTROPOLOŠKA SPIRITUALNOST, LJUDSKE VRIJEDNOSTI U PROGRAMIMA ZA ALKOHOLOM IZAZVANE I KOMPLEKSNE POREMEĆAJE*

Prof. dr. Vladimir Hudolin

*Marija Turk-Kuči i suradnici:Slatinski alkohološki programi 1975-1995, Vladimir Hudolin: Alkoholom izazvane patnje, Priručnik, Matica Hrvatska, Ogranak Slatina 1996.

Može se reći da su najvažniji elementi u zaštiti i unapređivanju zdravlja, uključujući i rad u alkohologiji: obitelj, zajednica, etika, spiritualnost i sustav primarne zaštite.

U borbi za temeljna ljudska prava, za solidarnost, za prijateljstvo, ljubav, uz nastojanje da se prihvate različitost i suživot i učeći unapređivanje mira, klub čini sve što je moguće kako bi zaštitio duhovne vrijednosti, vrijednosti koje su specifične za ljudsku vrstu i koje je čine različitom od svega prisutnog u okolišu.

Današnje društvo, u dubokoj duhovnoj krizi moći će osigurati te vrijednosti ako uspije definirati ponašanje koje može dovesti do ekološke spiritualnosti odnosno spiritualne ekologije. Klubovi svojim radom u višeobiteljskoj zajednici kluba i lokalne zajednice podržavaju izmjenu postojeće zdravstvene i opće kulture kako bi se postigla bolja kvaliteta življenja (boljeg zdravlja). To znači antropološko-spiritualni rad, čija se odgovornost ne proteže samo na obitelj i lokalnu zajednicu nego na čovjeka uopće.

1993., 1994. i 1995.g. održani su kongresi antropološke spiritualnosti u Assisiju, Italija.

Treba reći da je čovjek biće ili stvorenje biofizičke naravi u kojoj je uključena spiritualnost (duhovnost) ili da može biti promatrano kao spiritualnost koji posjeduje biofizički dio koji s duhovnim dijelom čini nedjeljivo jedinstvo. Jedna i druga su jednako važne, bez jedne ili druge čovjek ne može biti zamišljen.

Spiritualnost u ovome opisu predstavlja cjelokupnost karakteristika ljudskog ponašanja, preneseno u filo- i ontogenezi. Ona, drugim riječima, može biti promatrana kao postojeća ljudska kultura i nema samo religijsko značenje. Pravila ljudskog ponašanja mogu se promatrati kao posljedica biosocijalnih procesa ili kao karakteristika dobivena od Boga. Teško je zamisliti čovjeka i njegovu zajednicu bez spiritualnosti. Može se zamisliti da je ta spiritualnost posljedica biofizičkog procesa u toliko oblika koliko ima pojedinaca, ali ipak joj bazu čini etički kodeks, jednak za sve ljude, koji se teško može svesti na poznate smetnje i u tom se slučaju može govoriti o spiritualnim (duhovnim) smetnjama (kulturnim smetnjama) koje mogu biti kombinirane s različitim drugim fizičkim, psihičkim i socijalnim patnjama uključujući i alkoholom izazvane i kompleksne poremećaje. Tako i spiritualne poteškoće mogu biti uključene i u govor o spiritualnim smetnjama, obično se misli samo na religijsku spiritualnost. Iako ona ima posebno mjesto u ljudskoj povijesti, jer nije pronađena ljudska skupina koja je ne bi imala, ona predstavlja samo jedan od oblika spiritualnosti. Može se zamisliti, umjesto toga, antropološku spiritualnost koja je karakteristična samo za čovjeka, ekumensku u primordijalnom smislu te riječi, što će reći koja pripada cijelom čovječanstvu kao što smo to pokušali definirati za vrijeme kongresa u Assisiju: Antropološka spiritualnost čini onu bitnu karakteristiku koja čovjeka čini različitim od svega života što ga okružuje.

Današnje društvo, misli se u planetarnom smislu, nalazi se u dubokoj ekološkoj krizi koja se može spriječiti samo dubokim promjenama uz uvođenje socijalne i spiritualne ekologije. Klubovi liječenih alkoholičara mogu svojom aktivnošću u višeobiteljskim zajednicama svojih klubova i mjesnih zajednica sudjelovati u izmjeni postojećih odnosa, što predstavlja antropološko-spiritualni rad.

Došlo je vrijeme ekumenizma, ako se to može reći, opseg, a ne samo u religijskom smislu, potrebe izmjene kako bi svijet preživio u toj planetarnoj ekološkoj krizi. Način izmjene nije samo odgovornost skupina koje se nalaze na vlasti nego svih nas. O tome treba govoriti, jer često postoji otpor svakoj, pa i minimalnoj izmjeni.

Promjena u ekološko-socijalnim programima za alkoholom izazvane i kompleksne probleme ne znači samo prihvaćanje trezvenosti (trezvenog života, a ne samo apstinencije) nego i prihvaćanje novog oblika ponašanja pojedinaca, komunikacija i međudjelovanjima, jednom riječju, nove kvalitete življenja. Djelatnik koji katalizira taj proces u alkohološkim programima treba poznavati oznake promjena koje bi trebalo postići i duboko vjerovati u mogućnost njihova ostvarenja. Taj proces je vrlo polagan i postoje različiti stadiji njegova ostvarenja, a da se nikada ne postigne savršenstvo. Ako se tako promatra izmjena, onda se ne može govoriti o liječenju, već o rastu i dozrijevanju koje se ne postiže jednostavnom izmjenom odnosa obitelji do pijenja alkoholnog pića, već traži kompleksni napor. Izgleda naivno zadovoljiti se samo apstinencijom. Izmjena ulazi u opći antropološko-spiritualni napor u izmjeni naše kulture. Razumljivo da takva izmjena nije moguća samo u klubu liječenih alkoholičara već nužno mora biti postignuta u mjesnoj zajednici, klub jeste i mora biti dio te zajednice, a ne njen otuđeni dio.

I spiritualnost u antropološkom smislu ostaje usko vezana na etiku rada u programima. Klub liječenih alkoholičara ne veže se uz određenu religiju ili religijsku ili političku ideju i u njemu ne može biti prevaliranja neke ideologije. Na području spiritualnost može se govoriti o različitim njenim aspektima: religijskom, političkom, ekonomskom itd. i svaki od njih je multidimenzionalan.

Sama činjenica da pijenje alkoholnih pića i uživanje drugih psihoaktivnih sredstava, drugim riječima, odnos pojedinca, obitelji i zajednice do alkohola i drugih psihoaktivnih sredstava ili drugi tipovi rizičnog ponašanja suvremeni kulturni razvoj ne slijedi uvijek pozitivni trend već može dovesti i do opasnosti čitav planet (zeleni) i koja vodi do samouništenja. Simptomi te krize vide se u terorizmu, uživanju različitih toksičnih sredstava, u ratovima i ekološkom razaranju ljudskog okoliša, ali i u različitim oblicima svakodnevnog, na prvi pogled, bezazlenog ponašanja. Ta osobna i socijalna kriza ne može biti riješena automatski, već samo uz golemi napor i ne može biti ekološka samo u smislu očuvanja biljnog i životinjskog carstva, ako se ne sačuva vodeće mjesto čovjeka i ne provede ljudska i socijalna ekologija.

Često opasnosti dolaze na tako neprimjetan način da ih ne zapažamo i negativna kretanje budu prihvaćena i često branjena od predominantne kulture.

U enciklici "Sollicitudo rei socialis" (156), Papa Ivan Pavao II. naglašava, prema mojoj interpretaciji, da situacije koje su se javile u različitim ljudskim zajednicama dovode određeno pučanstvo ili cijele narode do psihološke emigracije. To znači da neke osobe, obitelji i ljudske skupine, unatoč fizičkoj prisutnosti postaju alijenirane iz ljudskog društva. I alkoholizam, uživanje drugih psihoaktivnih sredstava, psihički problemi, različiti oblici agresivnog ponašanja mogu biti promatrani kao psihološka emigracija obitelji iz vlastite zajednice, iz vlastitog svijeta. Što tek reći za prisilne fizičke emigracije velikih skupina osoba kao što se upravo događa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i u mnogim drugim krajevima svijeta?

Svjetsko pućanstvo je prošlo mnoge krize koje su prijetile planetarnom katastrofom. Istraživanja su pokazala da krize koje su završavale razaranjem postojećih fizičkih odnosa pokazuju i propadanje kultura s posljedicama koje se odnose na cijeli planet. Od oko dvadeset takvih planetarnih kriza, s iznimkom u jednom do dva slučaja, dolazile su iz ljudskog društva.

Kultura određene zajednice, njen filo- i ontogenetski razvoj ne omogućuju vraćanje na staro, povijest se ne ponavlja. Potreban je rast i dozrijevanje, postizanje mira i skladnog suživota.

-->