 
 |
VJERUJEM DA ĆE USPJETI
Ja sam Marijana, supruga Miroslava, imam 25 godina, uskoro 26.
U braku smo dvije i pol godine, a poznavali smo se skoro sedam godina. Djece nemamo. Upoznali smo se u Zagorju, odakle sam rodom, kao i njegovi roditelji.
Od prvog dana poznanstva bilo je jasno da imamo dosta sličnosti što se ponašanja tiče, oboje smo dosta povučeni, nismo imali baš sretno djetinjstvo, jednostavno, zaljubili smo se, zavoljeli i ostali zajedno.
Činilo se kao da smo stvoreni jedno za drugo, razumjeli smo se. Na početku naše veze, dok smo još bili u Zagorju, dosta smo rijetko izlazili. Pretežno subotom, i to ne u disko, kao većina naših vršnjaka, već bismo otišli u kakav mirniji bistro, popili koje piće izbjegavajući bučna mjesta. Miroslav je znao više popiti, tj. napiti se prigodom nekih slavlja: rođendan, Božić, Nova godina. Godinu dana nakon što smo se upoznali otišli smo zajedno živjeti i raditi u Zagreb. Živjeli smo s njegovom majkom, a radili u "Modnoj konfekciji".
Nakon toga Miro je otišao u redovitu vojsku, a ujedno ga je zadesilo i sudjelovanje u "Oluji". Vrativši se iz vojske, primijetila sam da voli više popiti, no nisam tomu davala neko veće značenje. Nakon toga smo se vjenčali, otišli u podstanarstvo, a Miro je morao potražiti novi posao jer je situacija u "Modnoj" bila teška.
Radilo se po čitave dane, a plaća je bila neredovita i mala. Ja sam se na svu sreću u međuvremenu zaposlila u HPT-u , no on nije imao sreće što se posla tiče. Sva poznanstva i svi oglasi nisu mu mogli pomoći da nađe dobar, normalan posao, odnosno posao za koji bi dobivao plaću.
I tada je došla ta nesretna ponuda od njegovog (sada pokojnog) bratića. Radio je za njega vodeći mu lokale. Piće je imao "besplatno" (iako mu je to bratić redovito odbijao od plaće).
Radeći taj posao Miroslav je zapravo tonuo sve dublje i dublje. Nije ga bilo kod kuće čitave dane i noći, a kad je došao, bio je pijan, ili pripit, te je samo spavao. Postupno smo se udaljili. Premalo smo vremena provodili zajedno. Nisam znala što da radim.
Možda sam već tada pogriješila što nisam zahtijevala da ne radi više taj posao, a s druge strane, znala sam da od jedne plaće ne možemo živjeti i plaćati podstanarstvo. Ništa više nije bilo kao nekad.
Miroslav se u to vrijeme veoma promijenio, a s time i naši odnosi. Napokon se posvađao s bratićem, ali je naravno pio i dalje, s time što sam sada ja to vidjela (makar je on pio skrivećki). Nekoliko mjeseci bio je kod kuće bez posla i njegova ovisnost o alkoholu bila je očita. Bilo mi je to strašno. Nisam znala što da radim i kome da se obratim.
Pokušala sam razgovarati s njim, molila ga da prestane piti. Obećavao je, ali od svega toga nije bilo ništa. Nije mogao prestati, mada je on tvrdio suprotno. Govorio je da može prestati piti kad hoće, da nije ovisan, ali da ga to smiruje, jer inače je veoma nervozan i uzrujan. Bilo je sve gore i gore. Dizala sam razne kredite i pozajmice da preživimo.
On nije mogao naći posao, bio je sav jadan i izgubljen. Bilo mi ga je žao, a nisam znala kako da mu pomognem. Osjećala sam se tako bespomoćno i nisam vidjela izlaza. Onda je opet sve krenulo malo na bolje.
Majka mu je našla posao portira u "Walter-osiguranju", čak nam je i dala stan, no on je i dalje pio. Jedino što su sada i drugi to vidjeli jer je postalo očito, ma kako on to skrivao i poricao. Svi smo mu pokušali pomoći: majka, očuh, brat i ja.
Puno smo razgovarali s njime, nagovarali ga da prestane piti, skrivali alkohol od njega, nismo mu davali novac, no on je uvijek našao način da dođe do pića.
Napokon, kad više ni mi nismo znali što bismo i kako bismo, ipak je odlučio da pođe na liječenje. Priznao da mu je to potrebno i da si sam ne može pomoći.
Sada je već drugi tjedan trijezan. I ja sudjelujem u programu liječenja. Vrlo sam sretna i vjerujem da će uspjeti.
  moravek.org |
