 |
JOŠ JEDNA ISTINITA PRIČA
Počelo je neprimjetno, ugodno, obećavajuće. Svaki prijatelj i susret, svaka večera i ručak, svaki sretan i nesretan događaj i ... piće. Prvo, "muško", jako. Uvijek je bilo lijepo, možda koji put i neugodno, ali onda nekoliko dana bez pića i opet je bilo dobro. Nitko se nije ljutio. Uostalom, zašto? ,Ja sam uvijek bio dobar otac, dobar sin, suprug i prijatelj. Nikada prijekih riječi, nikada zakašnjavanja, nikad beskrajnih sati u nekom kafiću. Uvijek na vrijeme doma, možda veseliji, ali uvijek na vrijeme.... Malo-pomalo su u kući i izvan nje počeli shvaćati da ja volim popiti, malo-pomalo sam postao predmet šale. Malo-pomalo se počela ljutiti moja žena, polako su bili žalosni roditelji, malo-pomalo sam postao umorniji, nezainteresiraniji. Nisam vidio ono što su svi već uvidjeli. Bolest, tjelesna i psihička, bila je tu. Povišen šećer, inzulinska terapija, uvećana jetra, poremećena njena funkcija i, budimo otvoreni, ovisnost o alkoholu. Volim reči da je to bila sklonost, nemogućnost prestanka, ali u dubini duše znam da je to bio alkoholizam. I tada je u jednom odlučujućem trenutku supruga rekla: "Potražimo pomoć"! Nisam znao što je to, ali sam zbog nje i moje male djevojčice (ili zbog sebe, jer sam se uplašio bolesti) odlučio krenuti na liječenje. Vrlo mučno početno iskustvo. Zbunjujuće. Zar i ja ovdje pripadam? Zar sam ja takav? Vjerojatno si svi postavljaju to pitanje kada se nadu prvi put na liječenju. Nije bilo lako slušati istinu o sebi, shvatiti možda da nisam bio na dnu, ali da sam vrlo brzo kretao u tom pravcu. Znam da je pomoć i pružena ruka moje supruge, moje obitelji i svih mojih prijatelja, kao i onih koji su mi u bolnici pružili znanja i dali moć da izgradim novi život, neprocjenjiva.
Srećom, moje je tijelo obnovilo svoje pričuve, duh se vratio u prijašnje zdravo stanje, život sam ponovno udahnuo punim plućima. Nema alkohola. Nema zadaha, nema umora, nema bolesti. Ali postoje nova druženja u klubu, novi prijatelji, postoje nove vrijednosti. Zašto sada nitko oko mene nije ljut ni žalostan? Zar sam doista bio tako nerazuman? I zašto? Neću možda nikad znati u kakvoj sam bio opasnosti, ali sam sretan da sam se izvukao.
 |
