 |
DVADESET TRI GODINE KLUBA "VOLTINO"
Dana 24. veljače 1999. godine. Godišnja skupština - ne možemo nabrojiti tko je sve bio od gostiju, pa je jednostavnije pitati ''ima li koga da nije bio?''
Simpatična je jedna izreka nepoznatog autora, a glasi: "Skupština je zbor važnih ljudi koji pojedinačno ne mogu ništa učiniti, ali zajednički mogu odlučiti da se ništa ne može učiniti". Ovakvo stanje je u većini slučajeva, sudeći po primjerima iz prakse, na žalost, točno. No, kako svako pravilo ima izuzetak, tako i konferencije i skupštine imaju različite sadržaje i učinke, ovisno o cilju i akterima.
Dvadeset treća godina skupština Kluba liječenih alkoholičara ''Voltino'', održana 24. veljače 1999. godine, u cjelini potvrđuje pravilo izuzetka i demantira simpatičnu navedenu izreku. Zašto?
Skupina je održana u reprezentativnom prostoru restorana ''Končar D&ST'' u Jankomiru, koji je bio toliko velik da svi sadržaji i aktivnosti imaju svoje mjesto i teku nesmetano, tako kompaktan i intiman da smo se svi, domaći i gosti, stari poznanici i jučer pristigli na liječenje osjećali ugodno, odvažno, ponosno, veselo i zadovoljno. Ozračje skupštine upravo je tako predstavljeno i u izjavi jednog mladog bračnog para: "Pripremajući se za prvu godišnju skupštinu, dijelili smo radost i iščekivanje svih članova našeg kluba, iako nismo znali što nas tamo doista očekuje. Naslućivali smo neke suhoparne izvještaje s puno brojki. No od prvih taktova pjesme za dobrodošlicu, ispred ulaza u zgradu, shvatili smo pogrešku. Uvodni govor Lidije bio je protkan takvom toplinom, da smo se svi raznježili.
Članovi Predsjedništva našeg kluba bili su tako neformalno odvažni da smo i mi ispravili svoja ramena, ponosni što smo članovi upravo tog kluba. Veselili smo se sa svakim diplomcem i njegovom obitelji i potiho se nadali da će godina dana brzo proći i da ćemo tada i mi biti diplomci... "
Organizacija je bila spontana dječja igra, bez scenarija i režije, u kojoj su se aktivnosti nizale po osjećaju potrebe događanja, od izbora mjesta i ugođaja prostora, uređenja scene i zabavnog dijela, raskošna stola, ... Tako je nastao i izvještaj o radu za jednogodišnje razdoblje, sažet a sveobuhvatan, taksativno poredani događaji do u pojedinačnosti pojašnjavaju zbivanja i stanje u klubu, odnose među članovima i težište aktivnosti u čijoj je žiži član kluba, njegova apstinencija, zajednički uspjeh u poboljšanju kvalitete življenja i obiteljska sreća. A svoj put do sreće gospođa Dragica je objasnila riječima: "Moram iskreno priznati da nisam sudjelovala u liječenju od samog početka. Između supruga i mene mnoge su spone popucale, među njima i jedna od najvažnijih, povjerenje. Suprug je redovito odlazio na sastanke i svaki, baš svaki put po povratku bilo je uvijek isto "pozdravila te gđa Lidija". Nakon tih silnih pozdrava jedne srijede sam odlučila poći i ja. Željela sam vidjeti tko me to stalno pozdravlja. Tako je počelo. Od prve zbunjenosti, nesigurnosti i mnogih nepoznatih lica do danas. Zaredale su se godišnje skupštine, diplome, a lica su postala znana i draga. Tu sam stekla mnoge nove spoznaje o alkoholizmu kao bolesti ovisnosti i nama samima. Spoznaja da nismo sami i jedini s tim problemom i iskustva drugih mnogo su nam pomogla.
Moram priznati da nije bilo lako i dobre stvari nisu došle preko noći, ali istrajali smo. I vrijedilo je. Naša obiteljska lađa plovi opet mirnim vodama. Tako je prošlo naših prvih pet godina u Klubu ''Voltino'', i iskreno vjerujem da će ih biti još".
A nije ni čudno da je radoznalost prevladala, jer u ovom klubu žive emocije, veseli se uspjehu članova, upisuju se djeca u vrtiće, raduje se prinovama u obitelji, daje se maksimalna podrška svakom članu, a posebno samcima, otpjeva se rođendanska pjesma i odigra nogometna utakmica, bez obzira na godišnje doba, nađemo se petkom u pet...
Život nas zna često iznenaditi svojom surovošću. Oduzme nam nekog dragog, odvede nekoga u životne stranputice, ili jednostavno zadesi čovjeka neka nesreća. I tada se u klubu potraži tračak nade, riječ utjehe i topao prijateljski zagrljaj. I nije čudo da gospođa Dragica u takvom okruženju očekuje još diploma i diploma.
Ove godine na svečanom dijelu skupštine dodijeljeno je 15 diploma. Svi su apstinenti, članovi njihovih obitelji i okupljeni prijatelji bili jednako i posebno sretni za godinu, tri, pet ili petnaest godina apstinencije.
Atmosfera zadovoljstva i spontanosti s članova kluba prenijela se je i na isti način aktivirala sve naše goste, predstavnike zagrebačkih klubova, voditelje, liječnike, profesore, primariuse,... koji su svojim poklonima i riječima pohvale odali priznanje Klubu ''Voltino'', svim njegovim članovima, a posebno "slavljenici", našoj voditeljici, ili kako su to govornici isticali, "našoj Lidiji".
I za sam kraj, da se podsjetimo na završne riječi prim.dr.sc. Marinića, koji je rekao da poslije ovoga što se je čulo i doživjelo na Skupštini, ako se želi nešto više, može se samo održavanjem zajedničke skupštine svih zagrebačkih klubova liječenih alkoholičara. Hvala prim.dr.sc. Mariniću na ovoj ocjeni, hvala svima koji su se odazvali i na bilo koji način pomagali i ovoj Skupštini i ovom Klubu.
 |
