 |
MOJ TATA VIŠE NE PIJE
Sama riječ alkoholizam u meni je izazvala čudne i zbunjujuće osjećaje. Dugo nisam doznala pravu definiciju alkoholizma. Možda je nisam htjela ni tražiti jer sam mislila da o alkoholu ne možeš biti ovisan, a nisam ni znala da postoji liječenje alkoholizma.
Bila sam još sasvim mala, kad sam shvatila da moj otac puno pije. U tim godinama se ne može sve razumjeti, ali ja sam shvaćala bitne stvari i pamtila ono što mi se nikada neće izbrisati iz sjećanja. Moji roditelji su se uvijek svađali kad bi otac dolazio kući pijan. Uvijek su samo vikali ili uopće nisu razgovarali što je meni bilo jako sumnjivo. Ni jedan razgovor nisu mogli riješiti u miru i ništa nije moglo proći bez bar jednog udarca. Možda se sve ovo čini glupo, ali na mene je to ostavljalo velike posljedice. Onda su, svakoga četvrtka u isto vrijeme, negdje odlazili. Meni su uvijek govorili da idu u grad. Nikad ništa određeno. Već sam bila krenula u školu kad sam doznala da se radi o nekakvom klubu i alkoholičarima. Tada mi je postalo sve jasno. Moj otac je liječeni alkoholičar!
Uvijek me je zanimalo što se u tom klubu radi, tko sve dolazi i, uopće, što je to klub liječenih alkoholičara. Jednostavno sam htjela ući u svijet odraslih, ali svi su mi samo govorili: "Ti si još mala i sve ćeš saznati u svoje vrijeme." To je mene jako živciralo jer nikada nisam točno znala što se oko mene događa.
Ispunila mi se i ta želja. Moji su me roditelji odveli u taj, tako tajnoviti klub. Vidjela sam da tamo ima mnogo različitih ljudi i da se svi vrte oko istog problema - ALKOHOLIZAM. Uočila sam da se tamo uzimaju tablete pod nazivom "Tetidis", da su to pomoćna sredstva protiv uzimanja alkohola. U tom klubu upoznala sam mnogo ljudi i najviše mi se sviđa što se svi tamo odnose jedni prema drugima kao jedna velika obitelj. Moram priznati da mi se tamo veoma svidjelo, a o tome je ovisio prvo život moga oca, ali i život moje majke, sestre i mene. Moja sestra, iako sada ima 27 godina, nikad neće zaboraviti što je pretrpjela u svojoj ranoj mladosti jer ima više iskustva nego ja.
Žao mi je što uopće postoji problem alkoholizma koji uništava cijeli čovjekov organizam. Mozak se oštećuje u oko 90% slučajeva, srce 70%, oštećenje zubiju, upala živaca ruku i nogu, oštećenje želuca javlja se u 45%, jetre u 50%, burbrezi su oštećeni 64%, oštećuju se i crijeva, povećava slezena, nastaju smetnje i boli u trbuhu. Spolne žlijezde se oštećuju u oko 85% slučajeva. Podatke sam našla u knjizi "Što je alkoholizam", prof. dr. Vladimira Hudolina, izdanoj 1984. godine.
Obitelj je prva koja bi trebala pomoći alkoholičaru, a ako u tome ne uspije, treba zatražiti pomoć liječnika. Moj otac, u alkoholnom stanju, ništa nije mogao riješiti na miran način jer njemu je alkohol toliko uništio moždane stanice, da je on postao agresivan. Nažalost, sve posljedice snosili smo moja uža obitelj i ja. Mom ocu obitelj nije uspjela pomoći, pa je zatražio stručnu pomoć liječnika i socijalnog radnika. Hitno mu je trebala pomoć jer je stvarao velike probleme na radnom mjestu, u društvu, u obitelji te je psihički i fizički obolio. Tako je moj otac, uz pomoć stručnih osoba, 1. rujna 1986. godine stupio u klub liječenih alkoholičara.
Međutim, nakon četiri i pol godine prvi je put recidivirao, što je razočaralo cijelu obitelj i ljude oko njega. Tako je u razdoblju od dvije godine recidivirao još dva puta, što je bilo zastrašujuće. Zadnji njegov recidiv bio je 13. srpnja 1992. godine. Otada do danas moj otac nije okusio ni kapi alkohola. To traje već šest godina i šest mjeseci, što je za njega jako pohvalno, ali i za klub, bez kojeg on ne bi uspio čvrsto apstinirati. Sada imam nepunih 16 godina i moj otac je dvanaest i pol godina liječeni alkoholičar. Otkako moj otac više ne pije, moj se život temeljito promijenio. Više ne moram strahovati hoće li se moji roditelji opet svađati ili će opet maltretirati sve oko sebe. Sada živim mirnim životom, za što mogu zahvaliti svim suradnicima kluba liječenih alkoholičara, a ponajviše dr. Svemiru Samošćancu i soc. radniku Marijanu Kotarcu, zatim svim očevim kolegama s posla, koji su sudjelovali u liječenju moga oca. Najviše zahvaljujem svojoj dragoj majci koja je uspjela održati obitelj na okupu i što je izdržala u trenucima kad joj je bilo najteže. Na kraju, navodim dio rečenice prof. dr. Hudolina, a što je i ujedno moja poruka svim ljudima svijeta:
"Gledajte trijeznim očima lijepotu svijeta oko sebe, jer tada ćete vidjeti da je sve dragocjeno, a ponajviše vaš život!!!"
 |
