 |
THE END
"Sve je dobro kad se dobro svrši". Eto, tako je počelo, a napokon i završilo moje liječenje alkoholizma u vikend bolnici u Vinogradskoj. A da je bio kraj kakav sam samo mogla sanjati, potvrdile su moje suze.
Počelo je, kao i obično, s kašnjenjem od 15-ak minuta. Kad smo napokon sjeli, prebrojili se i popili disulfiram, na sve strane su pljuštale dobre želje prigodom Božića i Nove godine. Razgovor je tekao vrlo spontano i neobvezatno, a odjednom, kao iz vedra neba, začuo se i glas gospođe Đurđe u taktu zagorske popevke. Nakon prvotnog šoka ostalih, prihvatili smo pjesmu. Počeli smo redom pjevati i suze su nam tekle od smijeha slušajući druge. Za neke, a i mene samu, bolje je da pjevamo samo "ispod tuša". Ozračje je bilo odlično, ljudi veseli i raspjevani, a ja ponosna jer su, ni više ni manje, upravo započeli pjevati samo meni za oproštaj "Fijaker stari ulicama luta...". Pitali su me zašto plačem, a ja sam im rekla da je to zbog leća koje nosim. Uistinu, nisam mogla dobiti ljepši dar od pjesme. I sada znam, da ću svaki put kad čujem tu pjesmu, pomisliti na terapijsku skupinu i na sve ono što sam naučila o sebi, svojoj obitelji i o drugima, te opakoj bolesti "alkoholizmu". No, za kraj, i ja se opraštam s pjesmom: "i sobom nosi zaljubljeni par...".
 |
