Prilozi čitatelja

MOJ NOVI ŽIVOT

Može li se živjeti novim životom pored oca, liječenog alkoholičara? Ja, njegova kći jedinica, pokušati ću da u svojoj kratkoj ispovijesti kažem svim svojim vršnjacima od 16 godine da je to moguće, pa ujedno molim i sve ostale očeve da se malo ugledaju na moga oca. Evo kako je to sve bilo.

Kao mala djevojčica, od sedme sam godine živjela s majkom uz oca, teškog alkoholičara, koji se najviše brinuo kako da sebi svaki dan osigura što više alkohola. Što će biti s nama biti i kako ćemo preživjeti, nije se brinuo. Odlazio je na posao, a kakav se vraćao, sami prosudite. Živjela sam u velikom strahu s majkom ne znajući dotad o tom nesretnom alkoholu ama baš ništa. Bilo je i mnogo neprespavanih noći očekujući hoće li se otac pojaviti, ili će netko drugi doći i donijeti crne vijesti o mojem ocu.

Jedno vrijeme do 1981. godine u našoj kući nije bilo ni mira ni spokoja. Nije bilo ni osmijeha na mome licu, ali ni na licu moje majke. Polazak u prvi razred osnovne škole ne mogu sada opisati, jer se nisam tome puno radovala kao ostale moje drugarice. Moj mladi život bio je protkan nekim čudnim strahom, koji se nije nikako mogao izbrisati iz moga sjećanja, a kako bi se mogao izbrisati kad je do tada svaku večer u našoj kući bio pakao. Otac je nasrtao na majku, a ponekad i na mene kad ne bi u kući bilo alkoholnog pića. Sve to morale smo trpjeti i ja i moja majka, dok se jednog dana, uz pomoć svojih drugova i prijatelja u poduzeću, moj otac nije našao u bolnici na liječenju od alkoholizma. Bilo je to a to je bila zimi 1981. godine. Od tada počinje moj novi život. I ne samo moj, nego i moje majke, ali i moga oca. Odlazeći s majkom u posjete ocu u bolnicu u Mostaru upoznala sam tetu Nadu, koja čini velike napore da pomogne ne samo mome ocu, nego i ostalim bolesnicima koji se liječe od alkoholizma,. Ona im pomaže da ustraju u svom novom životu kao trijezni ljudi, da očuvaju svoje obitelji i da nastave živjeti složno i u ljubavi. Liječenje moga oca je trajalo četiri mjeseca, a od tada je do danas prošlo mojih sretnih devet godina.

Ja, njegova kći Dragana, danas živim mirnim, lijepim i sretnim životom kao vrlo dobra učenica srednje škole u Mostaru. Sretna sam i ponosna na svog oca, liječenog alkoholičara, koji je svoj nastavak liječenja nakon izlaska iz bolnice, nastavio u klubu liječenih alkoholičara gdje kao predsjednik jednog kluba radi i pomaže svim drugim ljudima i očevima na očuvanju apstinencije, da ne bi počeli ponovno piti taj prokleti alkohol što razara cijele obitelji i zbog čega propada cijela obitelj. A sve to radi jedne čaše i to prve čaše koja nije imala dno da bi se mogla napuniti, nego puno čaša bez dna, koje su završavale u organizmu ne samo moga oca nego i svih drugih dobrih ljudi kao što je i moj otac. Na kraju ove moje ispovijesti pozivam i molim sve očeve neka pokušaju ugledati se na moga velikog oca. Neka prestanu piti kako bi njihove kćeri, sinovi, supruge i cijele obitelji živjeli u velikoj slozi i blagostanju.

Na kraju, zahvaljujem svim dobrim ljudima, posebno zahvaljujem jednoj teti Nadi, što je otrgla od sigurne smrti moga jedinog oca.

 Copyright  1997-1999     Webmaster&Design:Davor Moravek