KRITIZIRANJE I MEĐUSOBNI ODNOSI

Ana Štimac, dipl. soc.
Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Susedgrad

Svaki dobar odnos, onaj koji funkcionira, traje, kvalitetan je zahvaljujući poštovanju, brizi i zajedničkim interesima osoba među kojima odnos postoji. Imati dobar odnos s ljudima s kojima živimo i radimo vrlo nam je važno. Tada smo zadovoljni, život nam je mirniji, lakše rješavamo ostale životne probleme. Međutim, znamo da nam je najteže slagati se s onima koji su nam najbliži. Stalno ih kritiziramo, ali kritiziraju i oni nas, zajedno nedovoljno svjesni razarajućog učinka kritike. Posebno razarajuće kritika djeluje u najintimnijim skupinama, braku i užoj obitelji.

Kritiziranje (po Klaiću) dolazi od grčke riječi krito što znači lučiti, birati, očitovati, suditi a kritika znači - analiza, ocjena, prosuđivanje. U širem smislu, znači prijekor, zamjerku, pokudu, prigovor, osudu, negativan stav prema nečemu. Možemo ju izražavati verbalno i neverbalno.

Verbalno kritiku svakodnevno izražavamo pretjerivanjem, izrugivanjem, sarkazmom. Za promatrače je kritika često duhovita, dok je za onoga komu je upućena uvijek bolna i gruba.

Neverbalnu kritiku izražavamo ignorirajući nekoga, gledajući ga s odvratnošću, mržnjom, ponašajući se kao da ga nema - poručujemo mu kako je za nas bezvrijedan, nevažan, možda odvratan. Bez obzira kako kritiku izražavamo, ona je uvijek bolna onomu komu je upućena, iako često mislimo da je kritika konstruktivna. Onaj koji kritizira, poručuje da zna, da je pametniji, mjerodavniji, on zna kako ćemo mi "to" činiti kako bi za nas bilo bolje. Onaj koga kritiziramo, osjeća poniženje. Kritika se može opravdati, zvati konstruktivnom kad je upućena maloj djeci, učenicima, mladim radnicima, od roditelja, učitelja, mentora, pretpostavljenih... no ukoliko "predoziramo", oni se također ljute zbog viška netražene pomoći. Kritizirajući pokušavamo mijenjati ljude oko sebe, naravno, prema našoj "sličici" kakvi bi oni trebali biti.

Autor Teorije izbora, dr. W. Glasser, tumači kritiku kao "razarača" svakog dobrog, posebno intimnoga odnosa. On govori da svaki odnos zapravo čine dva odnosa. Promatrajući bračni odnos, vidimo da taj brak čine "onakav kakav zamišlja supruga" i "onakav kakav zamišlja suprug" - postoje dvije vizije ili "sličice" braka. Ako je brak takav da zadovoljava barem približno obje "sličice", onda je to uspješan brak. Ako postoji velika razlika između ta "dva" braka, oni nastoje razliku smanjiti. Većinom razliku smanjujemo kritizirajući drugog bračnog partnera i tako nastojimo da se prilagodi našoj "sličici". Kad kritiziranjem ne uspijevamo, a gotovo nikad ne uspijevamo, tada se ljutimo ili smo depresivni i još time dodatno kvarimo "oba" braka. Glasser smatra da je razarajuće u kritici to što iznenada, grubo i bolno, dolazimo do zajedničke spoznaje o tome da postoje goleme razlike među nama. Kritiziranje je po njemu najdestruktivnije pojedinačno ponašanje kojim se koristimo kako bismo imali pod kontrolom svoj život. Kritiziranje kao vrsta osobnog poniženja uključeno je u najnasilnija ponašanja koja se javljaju prema drugima i prema sebi. Kad je osoba koju kritiziramo pod utjecajem alkohola, povećana je mogućnost nasilja. Glasser navodi da 80% umorstava počine ljudi koji se međusobno dobro poznaju.

Najpodmukliji oblik kritiziranja je samokritiziranje. Kada nas drugi kritiziraju, možemo otići, od sebe ne možemo. Samokažnjavanje je djelomično efikasno jedino kao iskustvo koje može koristiti u budućim odnosima. Šibanjem samokritikom sve više produbljujemo razliku između onoga što imamo i onog što želimo za sebe. Kako bismo podnijeli tako veliki jaz između tih dviju "slika" počinjemo depresirati, piti alkohol, razmišljati o samoubojstvu. Glasser ima pomažući moto "Neću kritizirati sebe, ima više nego dovoljno ljudi koji su to spremni za mene učiniti".

Osnovna mana kritike jest u tomu što je dobronamjerno upućena, ali nije tako doživljena od onoga komu je upućena. Potreba za kritikom se smanjuje ako mirno pokušamo prosuditi situaciju u kojoj se nalazimo, saslušamo jedno drugo te dogovorimo što tko može učiniti za poboljšanje odnosa. U našem društvu više se primjenjuje psihologija "podražaja-odražaja", koja se rukovodi nagradom i kaznom kao motivom. Po Glasserovoj Teoriji izbora, takva je motivacija kratkotrajna. Prava motivacija je u razumijevanju problema, kako bismo nakon toga činili ono što želimo i tako zadovoljili jednu od svoje četiri osnovne potrebe, osim preživljavanja, a to su ljubav, moć, zabava i sloboda.

U alkoholnoj bolesti, naročito zadnjih godina, prije liječenja ili početka apstinencije, u braku i obitelji je "prštalo" od kritike. Takvo ponašanje se nastavlja i u apstinenciji. Supruge koje su "trpjele" njegovo alkoholno ponašanje sve te godine, očekuju ponašanje koje će im odati "priznanje" i poštovanje za izdržano vrijeme, umjesto toga one dobiju - kritiku od tog čovjeka koji trijezan traži da se neke stvari prilagode njegovim "sličicama". Ne znajući se ponašati u novim trijeznim odnosima, ona uči nova ponašanja, uviđa da ne pomaže glasno kritiziranje, onda često nesvjesno, upotrebljava neverbalnu kritiku.

Ona šuti, ignorira, deprimira, ima česte glavobolje. Na takva ponašanja od supruga dobije opet verbalnu kritiku - "on je trijezan i što sad ona hoće".

Dakle, potrebno je naučiti prepoznati, osvijestiti, riječima izraziti što se događa u braku. Važno je čuti onu drugu stranu i opisati što tko smatra dobrim brakom i što je tko spreman učiniti da bi imali brak koji odgovara viziji i jednog i drugog. Takvo pronalaženje rješenja za bolje odnose možda neće uvijek uspjeti, zato što ne slušamo što nam drugi govori, ili nemamo hrabrosti to čuti, ali će sigurno spriječiti daljnje razaranje onoga što je dobro u postojećim odnosima.

Proveli smo anketu među dvjema skupinama ljudi.

Jednu su skupinu činili članovi Kluba "Špansko", a drugu smo odredili po kriteriju da nemaju u obitelji problema s alkoholom. Usporedili smo rezultate i uočili koja skupina kako kritizira.

Članovi kluba kritiziraju manje od "obične" populacije, često kritiziraju suprugu, a ostali često kritiziraju i djecu.
Članovi kluba kritiziraju kad netko ne radi "kako treba", dok ostali kritiziraju i kad se ne osjećaju dobro. Nakon kritiziranja obje skupine uglavnom "imaju grižnju savjesti jer su nekoga povrijedili".
Članovi kluba kao i ostali smatraju da kritikom ne postižu nikakvu promjenu, ali jedan dio misli da stvara "bolji odnos".

U drugom dijelu upitnika upitali smo obje skupine o tome što se događa kad - Vas kritiziraju. Ostali misle da ih više kritiziraju nego članovi kluba.
Članove kluba češće kritiziraju supruga, djeca i prijatelji.
Članovi kluba izjavljuju da ih kritiziraju kada "čine nešto loše po mišljenju onoga tko ih kritizira" i "kada ih ne razumiju".

Članovi kluba nakon kritiziranja osjećaju se "dobro jer su čuli nečije mišljenje koje može biti vrijedno", a ostali se češće osjećaju bezvrijedno i nesigurno.

Članovi kluba smatraju da onaj tko ih kritizira, "pridonosi boljoj kvaliteti odnosa", dok ostali, znatniji broj njih, smatraju da onaj tko kritizira "uništava odnos" ili "s takvim osobama izbjegavaju biti u bilo kakvim odnosima".
Iz dobivenih odgovora možemo zaključiti da veću toleranciju prema kritiziraju imaju članovi kluba. Njih više kritiziraju nego što oni kritiziraju druge. Sami vjeruju da se kritizirajući može doći do boljih odnosa.

Prisilnim "guranjem" neke osobe u našu viziju nećemo doći do boljih odnosa, učinit ćemo to kad on to doista želi, kad osjeti da promjenom i sam dobiva.

Ovo je samo jedna od neiscrpnih verzija kojom možemo pokušati stvarati još bolje odnose u braku i obitelji.