Iz Klubova

IZ KLUBA "CENTAR", ZAGREB

Rekoše mi da napišem Izvještaj o radu Kluba liječenih alkoholičara za 1998. godinu, te o tome što smo i kako radili, te što smo svojim radom postigli, a ja sam se zamislila nad samim naslovom "Izvještaj o radu" i pomislih: "Pa mi nismo uopće radili, mi smo se jednostavno družili, sastajali, razgovarali, pitali i bodrili jedni druge." Zato mogu govoriti o tome kako smo se družili, govoriti o tome koliko smo bili uspješni u bodrenjima, ali i o našim strahovima, o našoj tuzi nad čestim neuspjesima.

Klub "Centar" je podijeljen u tri skupine, koja je, svaka za sebe, organizirana kao cjelina, rješava probleme unutar skupine, svaka od tih skupina rada prijateljstva i povjerenja. Svi se mi, bez obzira kojoj skupini pripadali, družimo bez prisile, osjećamo sigurnima, jednakima.

U protekloj godini bilo je mnogo događaja, mnogo uspona i padova. U naš klub došlo je dosta ljudi, ne govorim u brojkama jer ljudi ipak nisu brojke, oni su jednostavno ljudi, jedinke, sazdane kao i mi.

Dolazili su prvi put ustrašeni, posramljeni, želeći biti nevidljivi. Zamišljali su nas strogima, dolazili sa strahom i ostajali, nalazeći svoje pravo mjesto medu nama, uvjerivši se da smo skupina istomišljenika, grupa s istim problemima, istim strahovima i da nam pripadaju.

Dolazili su ljudi pokajnički nakon recidiva, želeći izbrisati ružna sjećanja na vlastiti život, sjećanja na slabost i u nama nalazili oslonce za svoja nastojanja.

No nije uvijek tako ispadalo. Bilo je i onih koji su došli jer su morali, ostajali koliko su morali, a nakon toga gubeći se u vlastitom propadanju.

Ovom prigodom moramo se podsjetiti i na naše članove koji su dobili bitku s alkoholom, ali su izgubili bitku sa životom i kojih se danas još jedino možemo sjećati i reći "laka im zemljica".

Ne, nitko, ni jedan apstinent nije sam, on uživa podršku svoje obitelji, prijatelja, pravih prijatelja, društva, bolnica s kvalificiranim liječnicima i terapeutima i svih ostalih članova kluba. Ne mogu a da ovom prigodom ne zahvalim našoj stručnoj djelatnici gospodi Maji Kosanović, koja je dolazila u klub, ljudski prihvatila skupine i uvijek imala sluha za probleme, male i velike, vezane za alkohol i tisuće drugih razloga. Hvala joj što je znala često puta razgolititi osobu, natjerati je da se pogleda tudim očima, da vidi istinu o sebi, ma kako ona bila neprihvatljiva.

U želji jačeg zbližavanja organizirali smo izlet, ali ,na žalost, samo jedan. Izlet je ispao i bolje no što smo očekivali, otišli smo na Sljeme, čitav dan boravili zajedno i danje protekao sadržajno lijep, ispunjen i radostan. Da li zbog besparice, ili zbog nečeg drugog, on se nije ponovio, iako smo to željeli.

Alkohol! Ove iste ljude koje danas gledamo ovdje, nekad je povezivao porok, bolest, predugački šankovi, mračni podrumi, plastične skrivene vrećice, domišljatost.

Svi su oni zaboravljali na ugovorene sastanke, zaboravljali na obitelj, na obveze, na osobe koje ih čekaju, koje pate i strepe. Njima je svima alkohol bio prijatelj, mjerilo, svrha i sudac, a budućnost zamišljena cesta obrubljena tisućama čaša. U svom ponoru oni su iz kojekakvih razloga alkoholu rekli NE! To Ne, veliko kao svemir, usrećilo je njihove obitelji, prijatelje, prave prijatelje, ostvarila im se želja -biti kao drugi.

Danas tim istim ljudima dodjeljujemo diplome, zahvalnice, govorimo o njihovoj apstinenciji od 1, 3, 5 ili mnogo više godina kvalitetnog života, a na nama je da im još jednom za njihovu ustrajnost kažemo veliko hvala.

 Copyright  1997,1998     Webmaster&Design:Davor Moravek