TEORIJA I PRAKSA
Osvrnuo bih se najprije na "naše liječenje", i to kroz prizmu definicije alkoholizma kako je riječ o poremećaju ponašanja uzrokovan dugotrajnim i prekomjernim pijenjem. Naši terapeuti najviše muke imaju s time da to "usade" u naše glave. Tu se javlja najveći otpor i većina nas u početku misli kako je mala skupina glupost, kako je bitno tamo sjediti i ništa ne reći ili, što više, sakriti se, kako je sastanak terapijske zajednice gnjavaža i dosadno ponavljanje, kako radna terapija nama ne treba, jer smo svi mi dobri radnici, kako na obiteljsku trebamo doći sami, jer naši to ne trebaju i kako mi trebamo I ostati tri, četiri ili pet mjeseci, a svi oko nas neka nas žale i posjećuju. Tako i slično I tomu sam i ja razmišljao tijekom prošlogodišnjeg liječenja. Sad vidim da nisam imao pravo. Bio sam u zabludi misleći kako ja to sve znam i kako meni ne treba ni disulfram, ni obiteljska, ni klub liječenih alkoholičara i da sam ja siguran u sebe. Ta pretjerana sigurnost i izbjegavanje svega nabrojenoga ima jedno ime, koje se zove suhi "recidiv".
Ja sam sada sve to uvidio i terapijski mi je sve jasno, ali praksa mi je slabija obrana. Nadam se da neću sada na tom praktičnom ispitu pasti.
Jesam li na pravom putu ili opet nekamo skrećem, vidjet će se.
|