 |
DOČEK NOVE GODINEPsihijatrijska bolnica Jankomir
Uskoro će noć. Oko mene neki sretni dragi 1judi prepušteni pjesmi, plesu i prijateljskom zadirkivanjima. Blagdanski ugođaj gotovo je dostigao vrhunac. Spontanost i razdraganost uvlače se u sve pore. Prepuštam se tihom, meni svojstvenom uživanju dok promatram prisutne. Iznenada mi misli odlutaju tamo gdje sam večeras trebao biti. Jedna suza mi se pokušava "prošvercati", ali noćas si takav luksuz neću dopustiti. Otvaram prozor. Prohladan i svježi zrak djeluje na mene spasonosno i osvježavajuće. Okrećem se sebi i uranjam u svoju nutrinu.
Ni traga od prijašnjih košmara u duši. Je li moguće da je sve pod kontrolom? Zar mi je uistinu, nakon dugotrajnoga i mučnoga traganja, konačno pošlo za rukom nešto pronaći, shvatiti? Naravno, neću valjda cijeli život provesti rješavajući dobro nam poznatu "tekuću problematiku". Okrenut ću se, za promjenu, svim onim lijepim stvarima na svijetu zbog kojih se isplati živjeti. Nisam ni znao koliko mije duša prazna dok se nije napunila. Godinama smo svi mi igrali opasnu i neizvjesnu igru koje uopće nismo bili svjesni, a čiji je tragičan ishod lako bilo predvidjeti. Sve je, ipak, bila samo avantura. Dug i mučan izlet s kojeg se, vraćajući i dolazeći k sebi, pripremamo za izlazak u realnost. I to je ta nit što nas noćas sve spaja dok proslavljamo na liječenju Novu godinu, prvi put trijezni nakon toliko vremena. U ovom trenutku sami smo sebi dovoljni, mada nismo sa svojim najdražima. Nije više važno što se zaobilaznim putem vraćamo stvarnosti i ostvarujemo kompromis s njom, važno je da opet ne zapadnemo u isti procijep, jer bi nam se idući put mogao zatvoriti nad glavom. Sve nas prožima neki tihi ponos i zadovoljstvo što smo odabrali ovaj put i možemo odgovorno tvrditi, da smo noćas možda jedina grupa od pedesetak trijeznih ljudi koji prosljavljaju Novu godinu i vesele se zajedno, vjerujući u bolje sutra.
 |
