PREKO 20 GODINA APSTINENCIJE

Rekli ste da ste počeli piti u 15. godini. Kako je sve to počelo?

Moja obitelj inače naginje alkoholu. Otac je pio, i umro je u 53. godini života, ali ne od alkohola već od šećerne bolesti. Isto je bilo i s bratom koji je također pio i umro od šećerne bolesti u 38. godini. Ja sam u 15. godini "prvi puta došao u dodir s alkoholom" zajedno s društvom iz nogometnog kluba. Tada smo slavili pobjedu juniora i svi smo popili previše, što se sutradan vidjelo u školi.

Koliko je u tom trenutku na vas utjecao sam naš mentalitet koji uvelike tolerira alkohol?

I u Strmcu i u Samoboru mentalitet ljudi je takav da se mnogo pije. Ako se što radi, onda se i slavi. Ja sam pokušavao izbjegavati alkohol, ali sam u trećem razredu zadobio potres mozga nakon čega sam osam mjeseci ležao u krevetu.

Prilikom posjeta dečki su mi uvjek donosili nešto za piti. Ipak, intenzivnije sam počeo piti u vojsci, 1969. godine. Nakon vojske apstinirao sam šest mjeseci, ali sam ponovno počeo piti i to mnogo sve do 1976. kad me bivša supruga nagovorila da odem u "Vinogradsku" bolnicu. Apstinencija mi službeno "teče" od 21. rujna 1976. godine.

Koliko ste godina pili?

Aktivno sam pio pet godina. To aktivno znači od jutra do navečer.

O kojim je točno količinama alkohola riječ? Opišite nam, recimo jedan dan pijenja alkohola?

Ujutro, prije posla, popio bih pet konjaka i jedno pivo u vremenu od 15 ili 20 minuta. Na poslu bi nas petorica popili litru konjaka za sat vremena. Običaj je bio da svaki dan u tjednu jedan od nas donese litru konjaka. Bili bi smo jako ljuti kad bi netko od nas kasnio ili ako ne bi došao na posao, jer tada nije bilo ni njegovog konjaka. Vino smo pili za vrijeme "gableca" i nakon posla. Pili smo čak i devedesetpostotni alkohol kad nije bilo ničeg drugog.

To je bilo uobičajeno za zaposlene u tvornicama kod nas. Mnogo se pilo za vrijeme radnog vremena?

Da, bilo je tako, čak su nas počeli pretresati na ulasku u tvornicu. Onda smo se snalazili preko žice. Do sada je bilo tako, ali sad je u tijeku privatizacija, pa je i jača kontrola.

Što se dogodilo s ljudima iz vašeg poduzeća, s kojima ste pili. Jesu li i oni danas apstinenti?

Koliko ja znam, dosta ih je umrlo, a neki su završili u bolnici.

Koji je korak za vas bio najvažniji prije samog odlaska na liječenje i je li podrška obitelji bila odlučujuća?

Prije liječenja rekao sam svima u poduzeću kamo idem. Priznanje sebi i drugima je polovica uspjeha, za ostalo je zaslužna moja supruga, koja mi je pružila podršku. Cijela obitelj, i moja i obitelj supruge, znala je da idem na liječenje jer sam svima rekao. Najgore je kad čovjek taji. Ako čovjek želi obitelj, mora prestati piti. Obitelj je sve.

Kako je bilo odlučiti se za taj korak liječenja i prestanka pijenja alkohola?

Kad sam došao u "Vinogradsku", rečeno mi je da trebam prestati piti za cijeli život ako želim prihvatiti liječenje. U početku mi je to bilo teško shvatiti, ali sam rekao sam sebi da to mogu i ja ako već i drugi mogu. Tada sam se uključio u rad grupe. U početku je bilo neugodno govoriti pred tolikim ljudima, ali sam se vrlo brzo navikao. Grupu sam pohađao svaki dan a nastavio sam to i kasnije kad više nisam trebao.

Spomenuli ste važnu ulogu kluba liječenih alkoholičara u samoboru u svom svakodnevnom apstiniranju?

Mnogo ljudi apstinira samostalno. Ja apstiniram od tjedna do tjedna, svakog ponedjeljka "punim akumulator" i svaki tjedan sam u Klubu. Kad god sam u Samoboru i imam vremena, javim se socijalnoj radnici, terapeutkinji Kluba, Katarini Gerbl, tek da zna da je samnom sve u redu. Klub mi može pomoći u svemu gdje mi je pomoć potrebna. On je jedna vrsta stražara, jer svaki član kluba mora popiti Antabus, a svi mi liječeni alkoholičari znamo kako izgleda reakcija kada se na alkohol popije Antabus. Ujedno, klub je i oslonac jer tamo možemo o svemu raspraviti, reći sve što nas muči i zajedno to riješiti bez odlaska u recidiv.

Vi ste svoju apstinenciju održali više od dvadeset godina. Koliko je to teško i kako se osjećate, na primjer, na "veselicama" kad svi piju i to je čak poželjno?

Teško je održati apstinenciju. Bilo je teško održati se 1993. godine kada sam dobio otkaz na radnom mjestu, ali uspio sam. Nakon prvih trinaest godina apstinencije napustila me i prva žena, ali ni tada nisam recidivirao. Sada sam u mirovini i glavna su mi preokupacija djeca. Bitno je da čovjek ima cilj u životu.

Imate li još uvijek želju nešto "pošteno" popiti?

Ne, ne bih mogao reći da još uvijek imam želju. Tijekom apstinencije više sam puta sanjao da pijem i tada sam imao osjećao da doista pijem. Zbog toga,a i zbog iskušenja, u kući nemam ni kapi alkohola.

Danas, nakon nešto više od 21 godine apstinencije, jeste li sigurni u sebe, jeste li sigurni da nećete ponovo početi piti?

Ja sam siguran u sebe jer nitko mi ne brani da pijem, ali ja sam odlučio da više neću piti i to je moja konačna odluka. Treba samo naći načina kako će čovjek prestati piti i načina kako se održati u apstinenciji. Zato bi moja poruka svima bila: nemojte piti! Alkohol nosi mnogo problema. Ja sam izgubio posao, obitelj, a imao sam i mnogo drugih problema. Sada ne pijem, u mirovini sam, i imam ženu i djecu. Eto, tako izgleda moj život sada kad ne pijem.