   |
MOJ ŽIVOT S ALKOHOLIČAROM
Vau! To se javlja vučjak Medo iz dvorišta na uglu ulice. Vaauh! Eto i dobermana Lea iz drugog dvorišta. Nema sumnje, moj se gazda vraća kući. Vau, vau, av, av, av! Skačem i pozdravljam gazdu. Ali on me ne vidi. Ide prema vratima kuće. Korak mu je klimav, bravu na vratima nekako teško otključava. Vjetar mi donosi neki odvratan miris. Jao, opet je pio! Moj dragi gazda Milan, opet čini sebi zlo. Možda ipak nije popio puno alkohola pa će mi donijeti jesti. Ni jutros me nije nahranio, a tako sam se lijepo mazio i dozivao ga. U želucu mi kruli, što sam gladan! Cijeli dan se vrtim po dvorištu, pazim na sve što se događa, tjeram mačke, lajem na uljeze. Tako bih se rado prošetao. Gazde mi nema. Ni prozor ne otvara, sigurno spava.
Poslije podne prolazi i dan se već bliži kraju. Postaje sve hladnije. Doduše, mi koker španijeli imamo dobro krzno i gustu dlaku, ali u kući je ljepše, pogotvo kad si sit. Mrak je. Na nebu mjesec, preko otpalog lišća trči jež. Malo po malo i zvuci prometa postaju sve tiši i rjeđi. Grad spava. Smotao sam se u klupko i zadrijemao. Odjednom čujem neki zvuk. Da, dolazi iz kuće. To je Milan, sjetio se mene, pustit će me unutra! Makar je već skoro jutro. Ali, što to radi ? Još je prerano da ode na posao. Nešto nosi. Čujem kako zveckaju flaše. Ide nesigurnim, ali odlučnim korakom. Ubrzo se vraća. Otključava vrata,ključ ostavlja u vratima čujem, kako otvara bocu i pije. Smrad gotovo do mene dopire.
Razdanjuje se. Milan pali svjetlo u kupaonici, brije se i uređuje. Dolazi k meni, nosi mi moju hranu. Čeka dok pojedem, nosi mi opet. Ližem mu ruku, zahvaljujem, veselim se. Pitam ga: Milane, zašto piješ? Ti si tako dobar prema meni. Tako se veselim kad ideš ujutro na posao uredan, dotjeran, s tvojom torbom. Kako si ozbiljan i raspoložen, kako te tvoji suradnici hvale i raduju se kad dođeš. Da, kad dođeš trijezan i svjež, ali ovako? Ne, neću te pustiti da ovakav odeš na posao, jer će te tvoj šef pozvati i reći da se takav ne pojavljuješ. Ti si dobar i marljiv. Puno i dobro radiš, znaš svoj posao, ali ne možeš doći pijan, niti mamuran. Prestani piti, otrijezni se. Što bi bilo da ostaneš bez posla ? Tko bi nas hranio? Od čega bismo živjeli? Zar nam nije bilo lijepo kad nisi pio, kad si me donio u kutiji od cipela i nazvao me Albert. Nemoj više piti, molim te! Ipak Milan odlazi, ne nosi torbu, nema kravate ni sakoa.
Prošlo je nekoliko samotnih dana. Opet se javlja Medo i Leo i ja znam, Milan dolazi. Hoda normalno, ide k meni i dugo me, dugo mazi, nosi mi jelo koje najviše volim, daje mi malo čokolade. Gledam ga. Nema više onih podočnjaka, pogled mu je bistar, jedino je nešto zamišljen.
U danima što prolaze to je opet onaj stari Milan. Nekad tužan, nekad raspložen, opet se brine o meni i ništa mi ne nedostaje. Večer je, dolazim do njega. Stavljam mu cape na koljena, dodirujem ga njuškicom i nagovaram,prošećimo malo. On gleda van i kaže: Vani je zima i neki snijeg se sprema. Ja se vrtim ispred vrata, povlačim ga za nogavicu. On se oblači toplo. Stavlja mi vodilicu oko vrata. Izlazimo. Zaista je prava zima. Vjetar brije. Ali nijedan vjetar nije hladan kad mi je toplo oko srca. I kad Milan ne pije.
 |
