UpBackNext

NEBO NA ZEMLJI ILI SAMAC I APSTINENCIJA

Milan   

 

"Osjećam se kao da se nebo spustilo na zemlju, a ja sam između njih i dišem na ušicu igle ", na samrti je rekao Amor, osvajač Aleksandrije. Gotovo bih mogao reći isto da sam mogao govoriti, a iskreno sam se nadao da ipak nisam u takvom stanju i da ću se oporaviti. Hrabrost mi je davala boca infuzije i osjećaj topline i smirenosti koji me je polako obuzimao. Ne znam je li Amor "vrtio" svoj film u glavi, jer u to doba celulodidne vrpce i te pokretne sličice koje oponašaju život nisu bile poznate, ali projektor u mojoj glavi je radio. Polako, sa zastojima, ali ipak.

Bio je petak, poslije podne, najljepši dan u tjednu, sunčan i vruć. Od silne sparine sunce se iskrivilo kao krumpir. Hodao sam oko pola sata, oznojio se. Prošao sam pored pivovare i ušao u tramvaj, koji vozi prema Dubravi. "Žedan sam i tako bi mi prijalo jedno pivo , šteta što više ne pijem", pomislio sam vidjevši reklamu. Sjeo sam razmišljajući što ću raditi preko vikenda. Nisam ni primijetio kako prolazimo kroz grad, a zadnja je stanica već bila tu. Izašao sam. U prolazu pored prve gostionice, kod okretišta tramvaja zapuhnuo me miris piva. Nisam se osvrtao i produžih kući. Prije nego sam skrenuo u svoju ulicu, sjetio sam se da moram kupiti kruh. Krenuh prema trgovini i najedanput mi sine pomisao, pa mogao bih uzeti koje pivo. Od jednog mi piva neće biti ništa. I kupih šest komada, neka se nađe, na kauciju jer sam sve boce već odavno likvidirao.

Stavih piva na hlađenje, i nakon tuširanja zgrabih prvo. Popio sam ga polako i radoznalo. Nisam primijetio nikakve promjene na sebi. Uzeh i drugo, misleći pri tome kako, premda sam liječeni alkoholičar, od tako male količine alkohola neću ponovno postati ovisnik, te da ću se moći kontrolirati i stati prije nego se napijem i sigurno se neću više morati naći na liječenju u bolnici. Uostalom, i prije tri mjeseca sam se sam oporavio od opijenosti, a i mjesec dan prije toga, čak i za Novu godinu kada sam bio dosta popio. Nitko nije ni primijetio da sam pio. Svi su tada mirisali po alkoholu, a na meni se nije ništa vidjelo.

Tako je to išlo tjedan dana, a onda sam iduću subotu popio šesnaest piva. U ponedjeljak sam bio bolestan, nisam išao na posao, u utorak sam otišao, malo osnažen jutarnjim pivom. Tada saznah da pivo u meni nitko nije vidio, osim u očima, ponašanju, malim posjeko-tinama na bradi, te da bih trebao stati, jer bi zaista bila šteta kad bih.

Da zaboravim tu neugodnu spoznaju, popio sam dva piva po povratku kući i odlučio prestati. Pred jutro sam se jedva odvukao po bocu vina i začas je iskapio. Kada je svanulo, u ogledalu sam ugledao Amora i nađoh se ovdje, po treći i nadam se zadnji put.

Premda sam htio pisati o apstinenciji, počeo sam s recidivom. Najprije je bila apstinencija, jer sam rođen kao običan čovjek koji pije vodu. Bila je uvijek dobra, premda nisam ni ribar ni mornar. Onda je bilo dobro pivo, vino i sva alkoholna pića koja kušah. Da je ostalo samo na kušanju, bilo bi dobro. No, s godinama sam postao alkoholičar i bez pića više nisam mogao. Nisam mogao živjeti bolestan niti bez posla, pa sam došao na liječenje, kako bih sačuvao svoje zdravlje i posao. I tako tri puta, slučajno. Sada više nemam isprika i svaki put kada popijem alkoholno piće, recidi-viram.

Normalno je da čovjek živi trijezan, a alkohol pije umjereno i samo u iznimnim prigodama. Pretpostavlja se da većina ljudi u našoj zemlji živi tako. Nije normalno da je čovjek stalno pijan, a povremeno se otrijezni.

Suprotno pretpostavkama, u stvarnosti dosta ljudi živi na taj način. Kao liječeni alkoholičar ne pripadam niti jednoj od tih skupina ljudi. Svjestan sam toga da ne mogu piti umjereno. Za mene je svaka čaša beskrajno duboka, njeni virovi preopasni. Samo, jedino i isključivo nepijenje, potpuna apstinencija od uzimanja alkohola može biti način moga normalnog života, uvjet moga opstanka u ovom svijetu.

Kada bi se radilo samo o čašama, sve bi bilo lako i jednostavno, no alkohol kroz ovo društvo teče potocima i rijekama. Od djetinjstva do smrti, đačko doba, dječaštvo, mladost, srednje doba, starost. Svaki uspjeh i neuspjeh , svaka radost i tuga, sve se potkrjepljuje alkoholom. Dovoljno je otvaranje boce da bi se taj svečani događaj proslavio. U mom životu nije nedostajalo uspjeha, ni slavlja zbog toga. Imao sam i teških trenutaka, žalio zbog mnogih stvari. U svemu je uz mene bio moj prijatelj Alkohol. Poteškoće su počele kada sam odlučio raskinuti to prijateljstvo. Kako živim sam i osjećam se slobodan, neprestano se borim sa svojom slobodom. Htio bih miran i običan život, tihu, široku rijeku koja me jednoličnim tijekom nosi sredinom svoje matice ne dodirujući obale. Trudim se ostvariti to. Planiram, nastojim sve predvidjeti i živjeti prema svojim očekivanjima. Skupljam oblutke koji me vesele i najednom - gle, džepovi su mi prepuni kamenja i ja počinjem tonuti. Ili, kako bih to rekao konkretno, na poslu nastojim biti najbolji, zaboravljajući da je dosta biti dobar. Jedno vrijeme poslove donosim kući, umjesto da se od posla odmaram. Na kraju mi se posao koji volim počinje pomalo gaditi i od pretjerane marljivosti postajem lijen. Po povratku kući želim se odmarati od posla , ne misliti na nj, isključujem telefon i čitam, tisuće stranica, sabrana djela, vjerojatno i Dostojevski u toj količini djeluje na psihu. Prestajem čitati lijepu književnost i počinjem s proučavanjem časopisa koji pišu o kompjuterima i informatici, u mašti sastavljam nove savršene konfiguracije, vrlo skupe, preskupe. Primjećujem kako je dvorište zaraslo u korov, a živica nadrasla moju visinu, lišće već pada. U košari se gomila prljavi veš. Pokosio sam travu, podrezao živicu. U ormaru se gomila neispeglano rublje. Tražeći što ću obući pogledam se u ogledalo. Imam figuru trudnice u poodmaklom stadiju trudnoće. Sve sam ljenji. I imam sve manje vremena i sve više posla koji bi trebalo obaviti. Pored svega treba još jesti. Ne volim jesti vani, a i skupo je. Najbolja je hrana koju sam pripremim i uvijek je ima dosta i nije mi neugodno pojesti puno. Jedino mi se ne da kuhati. Kakav gubitak vremena! Tko je uopće izmislio to da čovjek mora jesti ? Zar ne bi bilo bolje da se jednom najede pa je miran mjesec dana? Sva sreća , ima gotove hrane . Fuj! Premasno, slano, neukusno. Sendvič, tost, šunka, vratina, zimska, tirolska, parizer , mortadela, jeger, jaja. Više mi ni to ne paše, a tko će kuhati juhice, gulaše, paprikaše? Osim toga od obilate hrane mi se samo spava. Ne da mi se sada šetati psa. Neka bude vani i šeće po dvorištu. Ne da mi se više niti čitati, ljepše je spavati.

Pozvan sam na ručak. Jelenji odrezak. Što ćete popiti? Klasično pitanje. Baš sam se spremao pristojno odbiti alkohol i zatražiti sok, javlja se moj prijatelj i kaže: Milan ne pije alkohol. Bjesnim u sebi. Što ovaj ima govoriti?. Nisam ja maloljetan pa da se brine za mene. Odlučno kažem: Ne, ne pijem, uzet ću samo čašu ovog vina. I popio sam samo čašu, ali gorak okus tog netaktičnog postupka je ostao. Sjetio sam se da me je provocirao već i prilikom proslave mog rođendana pitanjem što pijem, je li to vino koje ne smijem piti, premda je znao da pijem sok. Što mi je sada nedostajalo? Mogao sam popiti sok, ovako sam popio vino, ali malo, samo jednu čašu. Alkohol nisam niti osjetio, nisam poželio više. Mogao sam se kontrolirati. Bio sam siguran u sebe i kada sam slavio dvadesetogodišnjicu mature. Samo čaša dobrog vina i mnogo mineralne vode, fino, umjereno gospodski, da nikome ne moram objašnjavati zašto ne pijem alkohol. Da se nisam sramio što ne pijem alkohol, ionako me nitko ne bi pitao.

A onda sam došao kući i legao spavati osjećajući ugodnu toplinu i težinu u želucu. Sjetio sam se da su me pitali jesam li oženjen, a kada sam odgovorio da nisam, rekoše: "A zašto bi tebi bilo bolje nego nama?" Po čemu bolje?, pitam ja. "Ti imaš vremena, nemaš doma ženu i djecu, možeš ostati koliko hoćeš, ići gdje hoćeš, naganjati lijepe žene." " Nisam im odgovorio, nasmijah se. Kako samo ljudi imaju krive predodžbe o samcima. Doduše, vjerojatno i ja imam predsrasuda o oženjenima , jer mislim da iz okrilja majke hitaju u okrilje žene, ne živeći niti u jednom razdoblju svoga života posve slobodno i samostalno, a potom se u braku toliko srode sa ženom da više nemaju svog mišljenja, već govore: "Moja žena kaže da ja volim žgance " ili pitaju "ženo, što sam ja tamo vidio?, i tome slično.

Teških li zabluda! Mi samci imamo daleko manje vremena od oženjenih ljudi. Oni ustaju kad ih žena probudi, doručkuju ono što im je pripremljeno i ponuđeno, ja ne doručkujem. Njih kod kuće čeka ručak koji je žena pripremila, nije im važno kada, noćas, ujutro ili prije dvadeset minuta kada se vratila s posla. Oni od jutra imaju o čemu pričati, o djeci, o jučerašnjem i današnjem danu, a ja upalim radio i slušam što je jučer radio Franjo i što će raditi danas, pa me zaboli koljeno i potražim neku glazbu. Moj je ručak gablec na poslu, a ako hoću jesti kod kuće, moram potrošiti sat dva, pripremiti ručak za jučer, za danas za sutra, kako ne bih opet gubio vrijeme, a mogao sam kroz to vrijeme malo prileći, pročitati novine ili okopati gredicu u vrtu. Oni se šeću po kući u odijelu i čistoj košulji, a ja svoje skidam da bi i sutra bilo čisto i da to ne moram prati, pa oblačim staru odjeću koja smrdi kao pregača kuharice Marije Terezije, i nikakva je voda ne ispire. I kada konačno nešto pojedem, moram oprati suđe da me poslije ne dočeka i da se ne zarazim kakvom bolešću. Tada mi se ne radi ništa, prerano je za spavanje, ne mogu ni šetati, ne želim ni za koga čuti i molim Boga da me nitko ne zove i ne dosađuje mi. Kada se malo priberem, već je vrijeme večeri i sve se ponavlja. Ako se najedem previše, a to se često događa, najprije mi se spava, a zatim ne mogu spavati. Ako ne jedem dovoljno, budim se noću gladan. Ako ostanem budan, ne ide mi se nikamo iz kuće jer sam jednostavno preumoran, a moji oženjeni prijatelji su se dotle već naodmarali i izlaze sa svojim suprugama, k susjedima, rodbini, prijateljima. Kao samac živim više kao žena nego kao muškarac jer me dopada više tzv. ženskih poslova , ali tome nisam, unatoč već podužem stažu, vičan i treba mi mnogo vremena za obavljanje onih poslova koje bi žena obavila za čas. Moga slobodnog vremena nema , osim ako sam sebe ne discipliniram, držim se radnog plana i dnevnih, sebi zacrtanih obveza, kao da sam dobio naređenje u vojsci, ali gdje je tu onda moja sloboda? Postoji i drugi način. Alkohol. Ništa više ne moram. Nemam obveza. Kuća može biti prljava, odjeća neoprana i neispeglana, pas gladan i nešetan. Na posao mogu doći kada hoću s podočnjacima do koljena, s mrljama na nevidljivim mjestima. I ja neću primijetiti da to netko neće primijetiti. A lijepe žene samo trče za mnom, ili mi se to samo čini ako film vrtim unazad.

Za svaku se predstavu plaća ulaznica. I ja sam platio za svoj film. I to vrlo skupo, a plaće su nam, zna se. Rekao sam što sam mogao reći. Netko bi mi mogao savjetovati ovo i ono, ali

Kad stvari ne idu kako mi hoćemo
Brigom i trudom, što da postignemo?
Uvijek smo u brizi, vječno u čuđenju
Što kasno dođosmo, što rano idemo.

Omer Hajjam: R u b a i j e

Pored toga mogao bih poslušati i ovo: Zaokupljajte svoje dragocjeno vrijeme samo s najdragocjenijom od svih stvari, a to je stanje života između prošlosti i budućnosti.!
(Abu Sa`id Harraz).

Carl Michelstaedter to naziva persuazijom :Persuazija znači svesadašnje posjedovanje vlastitog života i vlastite osobnosti , posebnost potpunog življenja trenutka bez pomamne strasti da ga se brzo potroši, iskoristi i upotrijebi s pogledom na neku žuđenu budućnost, persuazija dakle odbija uništiti sam život iščekivanjem nekog ishoda koji treba stići, a nikako da dođe.

Pa^ncatantra kaže:Glup se ostaje i kad se mudre knjige prouče, uistinu mudar u skladu s njima djeluje.

Kako sam pri kraju ovog pisanja ostaje mi

S A N

Ako je san (kao što kažu) mali
Predah i posve čisti odmor duha,
Zašto li, kad te prenu iznebuha,
Osjećaš da su sreću ti ukrali?
Zašto je tužno rano buđenje ?Sati
Lišavaju nas nepojmljiva dara,
Tako prisnog te ga se lako pretvara
Samo u pospanost koju budnost zlati
Snovi koji su možda odrazi
Nepotpuni bogatstva nekih sjena
Nekog svijeta vanvremena , bezimena
Što ga dan u svom zrcalu iznalazi.
Tko li ćeš biti noćas u snu bez vida,
Tamo, s druge strane njegova zida?

Jorge Luis Borges

  

Top
 Copyright  1997,1998   
 Webmaster&Design:Davor Moravek