MOJA ŠPORTSKA SJEĆANJA

Hasan Bašić, Klub "Osvit"

Trešnjevka davnih godina, prepuna malih simpatičnih kućeraka, što ih je prekrasno u svojim pjesmama opjevao pjesnik i kantautor Zvonko Špišić, dijete - Trešnjevke, baš kao i ja. Selska, Zagorska, Stubička, Iva-nečka, gradske kuće i još puno malih blatnjavih i neuglednih ulica, što iznjedriše puno dobrih sportaša, ponajprije boksača, nogometaša, hokejaša na travi, gimnastičara i drugih. Tako na Trešnjevci započeše i moji prvi nogometni koraci, s krpenjačom, kako smo onda zvali nogometnu loptu. Prvi klub, prva registracija, prvo slikanje u dresu pokraj drvene ograde nogometnog kluba "Elektrostroj", kasnije "Končar". Pobirači lopti na utakmicama pravih nogometaša. Bila mi je velika čast vratiti napucanu loptu Kežmanu, tada slavnom nogometašu, kasnije mom prvom treneru. Najbolje tenisice bile su bose noge, a zamislite, umjesto zelene trave crni "leš". Koljena uvijek poderana, pa prva prava lopta na "Žniranje". Koje li sreće igrati s pravom kožnom loptom!

Pioniri, pa juniori u NK "Zagrebu", ja i moj školski prijatelj Damir Valec, kasnije jedan od ponajboljih nogometaša ondašnjeg "Dinama".
Od malih prljavih klinaca postadosmo pravi ozbiljni nogometaši. "Mali će biti dobar!, čuli su se komentari u gledalištu. Poslije utakmice, prava oranžada. Tko je zabio gol, dobio bi i dvije. Vrijeme je munjevito prolazilo, završio sam srednju školu, a potom vojsku. Nastavio sam tamo s nogometom za garnizon. Kao ponajboljeg igrača, ponudili su me u NK "Mladost", na prijateljskoj utakmici pred prepunim stadionom jer je gost bila "Crvena zvezda". Izgubili smo s 9:1, ja sam postigao taj jedini gol i uzdignute glave napustio travnjak. Po povratku u Zagreb, novi klub "Tekstilac", zagrebačka zona. Trener je bio pokojni Branko Požnjak, strog, odmjeren i pravedan. Iznad svega je mrzio kad bi koji od igrača bio pod utjecajem alkohola. Odmah bi ga poslao "na led", kako smo to popularno zvali, pa taman on bio i najbolji. Uvijek bi govorio: "Ako hoćete postati pijanci, onda pijte, a ako hoćete postati dobri nogometaši, onda igrajte nogomet", ili "Što vam vrijedi kad vam nabijam kondiciju, a vi to sve uništite gemištima". Tada još nisam ništa znao o alkoholu i posljedicama pijenja, no ubrzo se situacija pcomijenila. Poslije svake utakmice ili treninga odlazili bismo na "Gumenjak", tako smo popularno zvali Autobusni kolodvor, govoreći jedni drugima "Pa što će nam biti od nekoliko piva?". Naši izleti u nepoznato bili su sve češći, jer se to nama svidjelo. Lijepo nam je bilo piti. Pale bi pjesme, bili smo raspoloženi i nismo ozbiljno shvatili riječi našega trenera. Bili smo mladi i naivni, a alkohol je polako i sigurno činio svoje i nemilosrdno nas razdvajao od onoga što volimo, od nogometa. Jesam li doista volio - nogomet?

Polako, moje su fizičke mogućnosti postajale su sve slabije, kondicija nikakva. Brzo bih se umorio i nisam više mogao trčati niti petnaestak minuta. Naravno, to je trener primijetio i uslijedile su kazne. Mnoge utakmice presjedio bih na "klupi".

Tek povremeno bi me trener ubacivao pred kraj utakmice s obzirom na moje (ne) mogućnosti. Bio sam žalostan i to me je raspoloženje još više bacalo u provaliju zvanu alkohol. Sve češće sam se sjećao riječi kada sam bio junior: "Mali će biti dobar". Nizale su se slike iz djetinjstva. Pitao sam se što to radim od sebe?
Odlučio sam početi ponovo jer još nije bilo kasno, tek mi je bilo 26 godina. Počeo je lagani uspon i onda ozljeda. Operacija meniskusa i poduža stanka od nogometa, ali ne i od alkohola. Opet se sve tako brzo počelo topiti. Moja krivulja uspjeha naglo se strmoglavila. Moji izleti u pijenje nisu bili više izleti nego svakodnevica. Bio sam ovisnik, onda to još nisam znao. Napustio sam NK "Tekstilac" i otišao u jedan nižerazredni klub BSK "Brdovec". Tamo se alkohol tolerirao. Poslije svake utakmice, bilo da smo pobijedili ili izgubili, završili bismo u gostionici i dobro to zalili. Godinama sam igrao za taj klub jer mi je to odgovaralo. Nisam više razmišljao o nogometu, već kako ću se dobro napiti. To je bio moj cilj, moj smisao života. I tako, na kraju mojih kratkih sportskih sjećanja, a mogao bih o tome i knjigu napisati, od onog malog klinca s Trešnjevke, koji je puno obećavao, postao sam alkoholičar. Sjećam se i nekolicine mojih prijatelja pred kojim je bila sjajna športska budućnosti, ali nisu uspjeli kao ni ja, jer se nismo mogli oduprijeti nečemu što je bilo "jače" od nas, a to je alkohol. Još i danas mi u ušima odzvanjaju riječi mog trenera: "Ako hoćete postati pijanci onda pijte, a ako hoćete postati dobri nogometaši, onda igrajte nogomet". Ja sam, nažalost, upamtio prvi dio te rečenice i postao pijanac. Liječio sam se od alkohola više puta. Apstiniram već tri godine jer za apstinciju nikad nije prekasno. Za šport, nažalost, jest. Danas, kad povremeno odem na neku važniju utakmicu NK "Croatije", naviru mi misli. Sjećam se svojih početaka, pljesaka upućenih meni za svaki gol ili dobar potez. Još uvijek čuvam isječke iz Sportskih novosti, s ocjenama i slikama na kojima sam ja, pa se zapitam, zar je baš tako sve moralo završiti?
I na kraju mojih kratkih športskih sjećanja, možda ova priča nekome i pomogne da ne krene mojim stopama, već da postane pravi športaš, kojem ćemo se diviti, kome ćemo pljeskati i s kojima ćemo se ponositi, baš kao što se sada ponosimo našim nogometašima koji su treći na svijetu. To je pravo junaštvo!