IZ KLUBOVA

Liječio sam se u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice", na Odjelu alkoholizma 20. prosinca do 30. siječnja. 1998. godine.

Putem predavanja dolazim do saznanja s kakvim se problemima suočavamo mi alkoholičari, pa i oni koji to nisu ili to ne žele priznati. Na nagovor socijalne radnice LJ. Topić odlazim s odjela na sastanak Udruge liječenih alkoholičara Doma zdravlja Krapina. Lijepo i prijateljski sam primljen od terapeuta i članova Udruge. Ima članova koji apstiniraju sedam i više godina, a ima i onih "friških".

Na sastancima se raspravlja o problematici alkoholizma i održavaju se stručna predavanja koja pripremaju terapeuti kao i stariji apstinenati. Čitamo i literaturu poznatih stručnjaka iz područja alkohologije (prof. dr. V. Hudolina, prof. dr. B. Langa i drugih). Na predavanja dolaze i oni koji nisu liječeni, a žele čuti nešto o alkoholizmu. Naša je trajna želja da svoja pozitivna iskustva iz apstinencije prenosimo drugima i tako pomažemo jedan drugome obogaćujući svoje spoznaje kako bismo živjeli novi život bez alkohola. Planiramo druženje i posjete drugih udruga, odnosno klubova liječenih alkoholičara u Hrvatskoj radi razmjene iskustva, a edukacijom želimo proširiti znanja iz alkohologije i zajedno s našim obiteljima poboljšati kvalitetu življenja.

Zahvalni smo našem terapeutu, neuropsihijatru dr. Huseiđinoviću i Domu zdravlja Krapina, koji nam pružaju bezuvjetnu podršku u tim našim nastojanjima.

Od osnutka preko preživljavanja do udruge

Godine 1981. dobrotom medicinskog osoblja i socijalnih radnika, sagledavajući potrebe, osnovan je Klub liječenih alkoholičara Krapina. U Klubu su kao terapeuti radili med. sestre, socijalni radnici i liječnik opće medicine. Godine 1983. godine donesen je i statut Kluba. U fazi "preživljavanja" tj,. tijekom Domovinskog rata, Klub nije prestajao s radom, no došlo je do znatnog osipanja članstva.

Klub u prosincu 1997. godine prelazi, nakon održane Skupštine, a prema Zakonu o udrugama u Udrugu liječenih alkoholičara. Vrijedno je napomenuti veliko razumijevanje zdravstvene službe. Za 17 godina rada samo kraće vrijeme sjedište je Kluba bilo izvan Doma zdravlja Krapina.

Zadnjih četiri-pet godina terapeut nam je neuropsihijatar, dr. Numan Huseiđinović, a u rad se uključuje i klinički psiholog. Planiramo i druge stručnjake za edukaciju u vođenju klubova liječenih alkoholičara.

Dom zdravlja Krapina
Udruga liječenih alkoholičara Krapina

(Iz Opatije)

DO RUBA I NATRAG

Suprug: Nakon završetka srednje škole zaposlio sam se u turističkoj struci u Opatiji. Moje radno mjesto bilo je vezano uz piće i svakodnevne kontakte s ljudima koji su ga konzumirali. Tada je sve izgledalo normalno i moj problem se još nije nazirao. Po svršetku daljeg školovanja, vratio sam se na isto radno mjesto, susreo stare prijatelje i moje pretjerano pijenje je započelo. No u početku je ipak bilo donekle u granicama normale, pio sam umjereno i ne svakodnevno. Nakon izvjesnog vremena započeli su problemi s kralježnicom, te mi je liječnik preporučio da promijenim zanimanje, što sam i učinio. Počeo sam raditi u drugom poduzeću, na novom radnom mjestu, gdje je uslijedilo prvo upozorenje sredine na pretjerano konzumiranje alkohola. U to vrijeme sam se oženio i osnovao obitelj, te započeo miran obiteljski život. Nakon nekoliko godina sam unaprijeđen na mjesto šefa. Tek sada uviđam, što mi tada nije bilo ni na kraj pameti, da je moj problem pretjeranog konzumiranja alkohola tada počeo naglo napredovati i postajati sve ozbiljniji. Na tom radnom mjestu bilo je mnogo sastanaka, poslovnih dogovora, a po završetku uvijek se išlo nešto popiti.

DOGOVORI "UZ ČAŠICU"

S odjela sam na svoj i zahtjev moje obitelji istog dana otpušten s konstatacijom da nisam tipičan slučaj za bolničko liječenje, ali s preporukom da posjetim dr. Gudelja. Bez obzira na moj otpor, kojeg je još uvijek bilo, više nisam mogao uzmicati. Sa suprugom, došao sam dr. Gudelju, gdje sam, na nagovor sestre Marije, uključen u obiteljsku terapiju. I dalje sam osjećao otpor, ali sam od supruge dobio obećanje da možemo lako odustati ako mi što ne bude odgovaralo. Sada znam da je to bila moja zabluda, jer ni o nikakvom odustajanju nije bilo ni govora. Po završetku obiteljske terapije i uključivanja u Klub liječenih alkoholičara Opatija, moj se život i život moje obitelji u potpunosti promijenio. Dobio sam šansu, koju sam, na svoju sreću, iskoristio, a isto želim svima onima kojima je potrebno da je dobiju i da je iskoriste.

Na kraju bih se želio zahvaliti svima koji su mi pomogli, ali ne bi bilo pošteno da ne izdvojim dr. Gudelja, terapeutakinje sestru Katarinu, sestru Mariju, svoju suprugu i svu našu djecu.

Mladima koji ovo čitaju želim poručiti da svakako izbjegavaju alkohol i da shvate opasnost koju donosi alkoholizam. Ovo moje životno iskustvo ima sretan završetak, ali mnogi završavaju tragično.

Ljude bih molio za veći interes, razumijevanje i materijalnu pomoć svim klubovima, jer u moju su se obitelj vratili sreća i smijeh, ali ostalo je još puno onih kojima je pomoć potrebna.

Supruga: Moj suprug je divan čovjek, poznajemo se već 25 godina. Veoma je društven, a radi njegova smisla za humor, ljudi su ga rado primali u društvo. Na društvenim večerama uvijek je pio, što mi u početku nije smetalo, sve dok to nije postalo sve češće. Uvijek mi je govorio kako nema problema i obećanja su bila uvjerljiva, no on ih je uvijek uspio prekršiti. Nakon izvjesnog vremena, uvidjela sam da on ne želi piti, ali da ni sam ne zna kako da to riješi. Danima sam razmišljala o tome kome da se obratim, da pomognem i njemu i cijeloj našoj obitelji, jer svi smo bili nesretni. Otpor koji je pružao bio je velik, ali ništa veći od otpora ljudi za koje sam čula kasnije na predavanjima u Klubu Opatija. Tog dana, kada smo u bolnici dobili preporuku da se javimo dr. Gudelju, odlučila sam učiniti sve kako bismo do tamo i došli. U početku je bilo problema, ali bila sam ustrajna, jer sam dobila informaciju kako je to jedini način da uspijemo. Sada, nakon četiri godine, sigurna sam da se naš trud isplatio, da se meni i djeci vratio suprug i otac, kojeg nam je skoro oduzeo alkohol. Svima onima koji su nam pomogli još jedno kratko, ali veliko HVALA!

ZAŠTO I KAKO SAM DOŠAO U JANKOMIR

Danas sam kod kuće na svom prvom dvodnevnom vikendu, uredno ispunivši sve uvjete "dozvole za izlaz", nakon pet tjedana liječenja.

Smatram, bio sam emocionalno zrela osoba, jer sam bio jedan od najboljih đaka u osnovnoj i srednjoj školi. Radio sam svega na dva radna mjesta (državna uprava i vanjskotrgovačka tvrtka). Na tim dvama mjestima svojim sam radom, upornošću, savjesnošću, iskrenošću, prije svega istrajnošću u postizanju zadanih ciljeva i u svladavanju svih teškoća, relativno brzo napredovao u okviru svojih psihofizičkih mogućnosti Tako je bilo i u privatnom životu. Nisam imao ni žlice, a danas imam ugodan i topli dom. Imam divnu suprugu, troje djece kojima se ponosim i šestero unučadi koji mi pričinjavaju veliku radost.

Teško je stoga odgovoriti na pitanje zašto sam došao u Jankomir. Zašto sam uopće od društvenog potrošača alkohola najprije postao psihički ovisnik, a neposredno prije dolaska u Jankomir i fizički?

Riječju, zbog alkohola postao sam drugi čovjek. Izgubio sam gotovo sve svoje vrline, a tako olako, malo-pomalo, prihvatio tipično ponašanje pijanca. Počelo je to već nekako 1986. godine (iako je to teško odrediti) postupnim narušavanjem odnosa u obitelji i društvu, ali i mojom nesanicom, probavnim smetnjama, trncima i grčevima u nogama te zaboravnošću. Katkad sam otišao svome liječniku opće prakse i parcijalno tražio njegovu pomoć, čas za ovo čas za ono. Takvo zdravstveno stanje opravdavao sam sam pred sobom svojom starošću, ali negdje u podsvijesti tinjalo je da to nije baš tako (uskoro ću imati 60. rođendan).

U obitelji sam isključivo u pripitu ili pijanu stanju držao propovijedi, moralizirao, osuđivao i tome slično, a nisam dopustio da i oni govore. Po pričanju moje kćeri u klubu liječenih alkoholičara, bilo je još i gore. Nadam se da ona nema razloga javno ocrniti svoga oca. Slično sam se ponašao i u telefonskim razgovorima s daljnjim rođacima i prijateljima, koje sam nazivao samo u pijanu stanju, pa sam i njihovu naklonost izgubio. Postajao sam čovjek bez duše. Hodao sam po ovom našem planetu i ulijevao u sebe otrov koji se zove alkohol. Trovao sam se dakle sam. Zbog neznanja?! Možda i zato jer mi se činilo da mi takvo stanje odgovara?

Prije dvije godine kakvo ponašanje i promjenu osobnosti uočio je moj prijatelj i njegova supruga, pa su me odveli na obiteljsku terapiju u Jankomir. Moram reći da sam se veoma preplašio kako tu ljudi iznose javno svoje (moje) probleme. Tada sam još mislio, "ja to mogu riješiti sam", pa sam stoga propustio dvije dragocjene godine ranijeg liječenja. Moja supruga a i djeca su me sve to vrijeme upozoravali na moje prekomjerno pijenje alkohola, a bilo je i supruginih prijetnji razvodom braka i kćeri napuštanjem našeg doma.

Dan mog dolaska u Jankomir neću nikada zaboraviti. Cijeli me je taj tjedan me je supruga, ali baš svakog dana, prije odlaska na posao (ja sam u mirovini) ljubazno zamolila (već se pomirila sa stvarnošću), da ne popijem previše. Jasno, da sam joj obećao kao i toliko puta ranije, da neću popiti previše.

Došao je i taj dan, za mene svijetli petak, kada mi je supruga, umorna nakon dolaska s posla, za vrijeme ručka, gotovo nježno predbacila "tata, opet si malo previše gucnuo". Bilo me je sram što ne mogu održati riječ, koju, dok nisam bio alkoholičar, nisam nikada pogazio. Ne rekavši više ništa, ustao sam od stola, nazvao prijatelja, rekavši, "vodi me u Jankomir, ako postoji liječnik koji je pomogao tebi, valjda će pomoći i meni". On je stigao gotovo istoga trenutka i tako sam došao u Jankomir s višegodišnjim zakašnjenjem, ali s nadom da je još uvijek na vrijeme. Tu, ne samo da sam upoznao tog "mog eventualnog spasitelja od alkoholizma", već cijeli terapijski tim IV odjela, koji se trudi da zbog alkohola posrnuli ljudi opet stanu na svoje noge, uspravno hodaju i mogu svakomu pogledati u oči.

Ponosan sam sam na sebe, shvativši poruku iz svemira. Smatram da mi je Gospodin Bog i ovaj puta pomogao u donošenju ispravne odluke i zato sam mu neizmjerno zahvalan. Pritom ipak mislim da još uvijek vrijedi naša stara uzrečica "pomogni si sam pa će ti i Bog pomoći ". Žena me je pri dolasku na dvodnevni vikend radosno dočekala a ja sam joj donio buket crvenih ruža. Rađa se nova ljubav i moja ravnoteža tijela i duha sve se više uspostavlja. Nadam se da će u naš dom opet ući sreća i mir Božji. Uvjet je jasan - više nikada ne popiti ni kapi alkohola.