ZAR SAM DOISTA BIO TAKO NERAZUMAN?

Počelo je neprimjetno, ugodno, obećavajuće. Svaki prijatelj i susret svaka večera i ručak, svaki sretan i nesretan događaj i ...piće. Pravo, "muško", jako. Uvijek je bilo lijepo, možda koji put i neugodno, ali onda nekoliko dana bez pića i opet je bilo dobro. Nitko se nije ljutio. Uostalom, zašto? Ja sam uvijek bio dobar otac, dobar sin, suprug i prijatelj. Nikada prijekih riječi, nikada zakašnjavanja, nikad beskrajnih sati u nekom kafiću. Uvijek na vrijeme doma, možda veseliji, ali uvijek na vrijeme....Polako su u kući i izvan nje počeli shvaćati da ja volim popiti, polako sam postao i predmet šale. Malo se počela ljutiti moja žena, malo su bili žalosni roditelji, malo sam postajo umorniji, nezainteresiraniji. Nisam vidio ono što su svi već uvidjeli. Bolest, tjelesna i psihička bila je tu. Povišen šećer, inzulinska terapija, uvećana jetra, poremećena njena funkcija i, budimo otvoreni, ovisnost o alkoholu. Volim reći da je to bila sklonost, nemogućnost prestanka, ali u dubini duše znam da je to bio alkoholizam. I tada je u jednome odlučujućem trenutku supruga rekla: "Potražimo pomoć!"

Nisam znao što je to, ali sam zbog nje i moje male djevojčice (ili i zbog sebe, jer sam se prepao bolesti), odlučio krenuti na liječenje. Vrlo je mučno bilo početno iskustvo. Zbunjujuće. Zar i ja ovdje pripadam? Zar sam ja ovakav? Vjerojatno sebi svi postavljaju ovo pitanje kada se nađu prvi put na liječenju. Nije bilo lako slušati istinu o sebi, shvatiti možda da nisam bio na dnu, ali da sam vrlo brzo kretao u tom smjeru. Znam da je pomoć i pružena ruka moje supruge, moje obitelji i svih mojih prijatelja kao i onih koji su mi u bolnici pružili znanja i dali moć da izgradim novi život, neprocjenjiva. Srećom, moje je tijelo obnovilo svoje rezerve, duh se vratio u prijašnje zdravo stanje, život sam ponovno udahnuo punim plućima. Nema alkohola. Nema zadaha, nema umora, nema bolesti. Ali postoje nova druženja u klubu, novi prijatelji, postoje nove vrijednosti. Zašto sada nitko oko mene nije ljut, niti žalostan? Zar sam doista bio tako nerazuman? I zašto? Neću možda nikada znati u kakvoj sam bio opasnosti, ali sam sretan da sam se izvukao.     

  

VRIJEME JE DA SE KRENE

  Noćas je moja tuga,
Poprimila ljudski oblik,
Otvorio sam oči,
Ispred sebe ugledao svoj lik,
Pružio sam si ruku, i rekao:
Hajde, vrijeme je da se krene.