Kritička Odiseja – Davor Moravek

Pojam istine, dugo smatran čvrstim temeljem znanja i moralnosti, podvrgnut je radikalnoj kritici koja je razotkrila njegovu uvjetovanost i višeslojnost. Tradicionalno shvaćanje istine kao objektivne, univerzalne i transhistorijske kategorije, koju ljudski um može otkriti ili spoznati, suočilo se s izazovima koji su ukazali na njezinu neraskidivu povezanost s jezikom, interpretacijom, moći i povijesnim kontekstom.

1.1. Nietzsche: Istina kao Interpretacija i Volja za Moć

Friedrich Nietzsche (1882/1974) stoji kao jedan od najranijih i najutjecajnijih kritičara tradicionalnog poimanja istine. Njegova glasovita tvrdnja, "Nema činjenica, samo interpretacija" (Nietzsche, kako citirano u Kaufmann, 1974, str. 458, iako je ova formulacija više sažetak njegove misli iz Posthumnih fragmenata), ne implicira puki solipsizam, već naglašava da je naša percepcija stvarnosti uvijek posredovana našom perspektivom, našim vrijednosnim sustavom i, u konačnici, našom "voljom za moć". Za Nietzschea, istine su "iluzije za koje smo zaboravili da su iluzije; metafore koje su postale istrošene i bez osjetilne snage; kovanice koje su izgubile svoj otisak i sada se smatraju metalom, a ne više kovanicama" (Nietzsche, 1873/1979, str. 84). Istina, dakle, nije nešto što se pasivno otkriva, već se aktivno stvara i nameće, često kao izraz dominantne volje za moć koja teži uspostaviti vlastitu interpretaciju kao univerzalno važeću.

1.2. Foucault: Režimi Istine i Mikrofizika Moći

Michel Foucault (1975, 1976) produbljuje ovu kritiku analizirajući kako se "istina" proizvodi unutar specifičnih "režima istine". Ti režimi predstavljaju skup pravila, procedura i institucija koje u određenom društvu i povijesnom trenutku određuju što se smatra istinitim, tko ima autoritet govoriti istinu i koje su posljedice takvog govora. Foucault (1980) tvrdi: "Svako društvo ima svoj režim istine, svoju 'opću politiku' istine: to jest, tipove diskursa koje prihvaća i čini da funkcioniraju kao istiniti; mehanizme i instance koje omogućuju razlikovanje istinitih od lažnih iskaza, načine na koje se svako od njih sankcionira; tehnike i procedure koje se vrednuju pri stjecanju istine; status onih koji su zaduženi da kažu što se računa kao istinito" (str. 131). Istina, prema Foucaultu, nije odvojena od moći; naprotiv, ona je jedan od ključnih instrumenata moći. Moć ne funkcionira samo represivno, već i produktivno – ona proizvodi znanje, diskurse i subjekte, oblikujući time našu percepciju stvarnosti i nas samih.

1.3. Derrida: Dekonstrukcija i Tekstualnost Stvarnosti

Jacques Derrida (1967/1976) svojim projektom dekonstrukcije dodatno komplicira pojam istine, ukazujući na inherentnu nestabilnost značenja unutar jezika. Njegova poznata, iako često krivo interpretirana, izjava "Nema ničega izvan teksta" (il n'y a pas de hors-texte) ne negira postojanje vanjskog svijeta, već sugerira da je naše razumijevanje tog svijeta uvijek posredovano jezikom, simboličkim sustavima i mrežama značenja. Dekonstrukcija razotkriva kako su naizgled stabilni pojmovi i binarne opozicije (npr. prisutnost/odsutnost, govor/pismo, priroda/kultura) zapravo hijerarhijski strukturirani i kako uvijek sadrže tragove onoga što isključuju. Istina se, u tom svjetlu, pojavljuje ne kao fiksna referentna točka, već kao efekt jezičnih igara i interpretativnih praksi.

1.4. Implikacije za Znanje i Znanost

Ovakvo propitivanje istine ima duboke implikacije za epistemologiju i filozofiju znanosti. Thomas Kuhn (1962/2012) svojim konceptom "znanstvenih revolucija" i "paradigmi" pokazuje kako se znanstveno znanje ne razvija linearno i kumulativno, već kroz periode "normalne znanosti" unutar dominantne paradigme, koje povremeno prekidaju revolucionarne smjene paradigmi. "Istina" unutar znanosti tako postaje relativna u odnosu na prevladavajući teorijski okvir. Karl Popper (1959/2002), iako zagovornik znanstvenog realizma, naglašava da znanstvene teorije nikada ne mogu biti definitivno dokazane, već samo opovrgnute. Znanstveni napredak, prema Popperu, ostvaruje se kroz neprestano kritičko preispitivanje i pokušaje falsifikacije postojećih teorija, čime se "uništavaju mitovi" i približava objektivnoj istini, čak i ako ona ostaje nedostižni ideal. Čak i empiristička tradicija, primjerice John Locke (1690/1975) s idejom tabulae rase, implicira da znanje nije urođeno, već stečeno iskustvom, što otvara prostor za različite interpretacije tog iskustva i konstrukciju različitih "istina". Ludwig Wittgenstein (1921/1961) u Tractatus Logico-Philosophicus postavlja tezu da su "granice mog jezika granice mog svijeta" (propozicija 5.6), dodatno naglašavajući ulogu jezika u strukturiranju našeg poimanja stvarnosti.

Paralelno s dekonstrukcijom istine, filozofska misao dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća intenzivno je propitivala i tradicionalno shvaćanje "jastva" ili "identiteta" kao stabilne, jedinstvene i autonomne suštine. Umjesto toga, sve se više naglašava da je jastvo fluidan, višeslojan i relacijski konstrukt, oblikovan kroz složene interakcije društvenih, kulturnih, povijesnih, jezičnih i psiholoških čimbenika.

2.1. Od Kartezijanskog Cogita do Humeovog "Svežnja Percepcija"

Renesansno i prosvjetiteljsko naglašavanje individualizma kulminiralo je u Descartesovom (1637/1996) "Mislim, dakle jesam" (Cogito, ergo sum), koje postavlja temelj modernom shvaćanju jastva kao samosvjesne, racionalne supstancije. Međutim, već David Hume (1739-1740/2000) u svom Traktatu o ljudskoj prirodi radikalno dovodi u pitanje postojanje takvog jedinstvenog i trajnog jastva. Introspekcijom, tvrdi Hume, ne nailazimo ni na što drugo doli na neprekidan tok različitih percepcija – osjeta, emocija, misli – koje se brzo smjenjuju. Jastvo je, prema Humeu, tek "svežanj ili kolekcija različitih percepcija, koje se međusobno nasljeđuju s nezamislivom brzinom i nalaze se u stalnom tijeku i kretanju" (Knjiga I, Dio IV, Odjeljak VI). Jedinstvo jastva je, dakle, iluzija stvorena radom imaginacije i pamćenja.

2.2. Rod, Spol i Performativnost: De Beauvoir i Butler

Egzistencijalistička i feministička misao dodatno su produbile kritiku esencijalističkog poimanja identiteta, posebno u kontekstu roda i spola. Simone de Beauvoir (1949/2010) u Drugom spolu iznosi revolucionarnu tezu: "Ženom se ne rađa, nego postaje." Time naglašava da rodne uloge i identiteti nisu biološki predodređeni, već su rezultat složenog procesa socijalizacije, internalizacije društvenih normi i očekivanja. Judith Butler (1990) u djelu Nevolje s rodom nadograđuje ovu ideju, uvodeći koncept "performativnosti" roda. Za Butler, rod nije stabilna suština ili identitet koji prethodi djelovanju, već se konstituira kroz ponavljajuće, stilizirane izvedbe – "diskurzivno proizveden efekt" koji stvara iluziju unutarnje rodne jezgre. Rod je, dakle, nešto što se čini, a ne nešto što se jest.

2.3. Foucault: Subjektivacija, Disciplina i Normalizacija

Michel Foucault (1975, 1982) pruža ključne uvide u načine na koje se moderni subjekt konstituira kroz mehanizme moći i znanja. On analizira kako različite "tehnologije jastva" i disciplinske prakse – u institucijama poput zatvora, bolnica, škola – oblikuju tijela, ponašanja i unutarnje živote pojedinaca, proizvodeći "poslušne" i "normalizirane" subjekte. Foucault tvrdi da "nema fiksne ljudske prirode" i da je sam pojam "normalnosti" povijesni konstrukt, definiran u odnosu na ono što se označava kao "abnormalno" ili "devijantno". Subjekt nije autonomni izvor značenja i djelovanja, već je i sam proizvod diskurzivnih formacija i odnosa moći.

2.4. Narativno Jastvo, Biološke Perspektive i Psihoanaliza

Suvremeni filozofi uma, poput Daniela Dennetta (1991), nude koncept "narativnog jastva". Prema Dennettu, jastvo nije entitet smješten negdje u mozgu, već "centar narativne gravitacije" – priča koju neprestano konstruiramo o sebi kako bismo dali smisao svojim iskustvima i postupcima. Jastvo je, u tom smislu, "korisna fikcija" ili "apstrakcija". S druge strane, neki mislioci, poput biologa Richarda Dawkinsa, svojim radom na evolucijskoj biologiji (usp. Dawkins, 1976/2006), potiču na promišljanje o biološkim osnovama svijesti i osjećaja sebe, gdje se 'jastvo' može interpretirati kao kompleksan adaptivni mehanizam ili čak kao epifenomen genetskih imperativa, premda termin 'biološka fikcija' nije nužno njegov eksplicitni filozofski stav o jastvu. Njegov rad, međutim, otvara prostor za takve interpretacije unutar šireg filozofskog konteksta koji preispituje esencijalističke koncepcije. Psihoanalitička tradicija, posebice kroz rad Jacquesa Lacana (1977/2006), naglašava ulogu jezika i simboličkog poretka ("Očevog Imena") u konstituciji subjekta. Za Lacana, subjekt je uvijek podijeljen, obilježen nedostatkom (manque-à-être) i konstituiran kroz zrcalnu fazu i ulazak u simbolički red, što znači da 'jastvo' nije primarna datost, već jezično i društveno posredovana struktura.

Pitanje ljudske slobode jedno je od najtrajnijih i najspornijih u povijesti filozofije. Dok neke tradicije slave slobodnu volju kao temelj ljudskog dostojanstva i moralne odgovornosti, druge ukazuju na brojne čimbenike – biološke, psihološke, društvene, ekonomske – koji naizgled ograničavaju ili čak negiraju mogućnost autonomnog izbora.

3.1. Egzistencijalizam: Osuđenost na Slobodu i Teret Odgovornosti

Egzistencijalistički filozofi, ponajviše Jean-Paul Sartre (1943/1956, 1946/2007), stavljaju koncept radikalne slobode u središte svoje filozofije. Sartreova čuvena teza "egzistencija prethodi esenciji" znači da ljudi nisu rođeni s unaprijed definiranom svrhom, prirodom ili sudbinom. Mi smo bačeni u svijet bez ikakvog opravdanja ili vanjskog smisla, i kroz svoje izbore i djelovanje sami stvaramo svoju esenciju. Stoga smo, kako kaže Sartre, "osuđeni na slobodu" – ne možemo izbjeći odgovornost za ono što postajemo i za svijet koji svojim izborima su-stvaramo. Ta sloboda je izvor egzistencijalne tjeskobe (angoisse), jer nas suočava s prazninom i nedostatkom vanjskih oslonaca, ali je ujedno i temelj ljudskog dostojanstva i mogućnosti autentičnog postojanja. Simone de Beauvoir (1947/1948) u Etici dvosmislenosti istražuje moralne implikacije ove slobode, naglašavajući da je sloboda uvijek situirana i da se ostvaruje kroz konkretne projekte u svijetu, u interakciji s drugima.

3.2. Kritike Slobodne Volje: Spinoza, Harris i Kauzalni Determinizam

Nasuprot egzistencijalističkom naglašavanju radikalne slobode, stoje snažne filozofske argumentacije koje dovode u pitanje postojanje slobodne volje u tradicionalnom smislu. Baruch Spinoza (1677/2002) u svojoj Etici tvrdi da je sve što postoji određeno nužnošću Božje (ili Prirodine) prirode te da ljudi vjeruju da su slobodni samo zato što su svjesni svojih želja, ali nesvjesni uzroka koji te želje određuju. Sloboda, za Spinozu, ne leži u iluziji neuzrokovanog izbora, već u razumijevanju nužnosti i djelovanju u skladu s vlastitom prirodom, oslobođenom od vanjskih prisila i unutarnjih strasti. Suvremeni mislioci poput neuroznanstvenika i filozofa Sama Harrisa (2012) argumentiraju, oslanjajući se na empirijske dokaze iz neuroznanosti, da su naše odluke često donesene na nesvjesnoj razini prije nego što postanemo svjesni da smo ih donijeli, što sugerira da je osjećaj svjesnog autorstva nad našim postupcima iluzoran. Kritika slobodne volje ima duboke implikacije za pojmove moralne odgovornosti, krivnje i kazne, potičući preispitivanje pravosudnih sustava i naglašavajući važnost suosjećanja i fokusa na prevenciju.

3.3. Foucault: Moć, Disciplina i "Kontrolirana Sloboda"

Michel Foucault (1975) dodatno komplicira raspravu o slobodi analizirajući kako moderni oblici moći ne djeluju prvenstveno kroz izravnu represiju, već kroz suptilne mehanizme discipline, nadzora i normalizacije. Ti mehanizmi internaliziraju se u same subjekte, stvarajući ono što Foucault naziva "kontroliranom slobodom" – osjećaj slobode unutar granica koje postavlja dominantni diskurs i strukture moći. Sloboda se, u tom kontekstu, ne pojavljuje kao apstraktna sposobnost izbora, već kao konkretna praksa otpora i (samo)preoblikovanja unutar postojećih odnosa moći.

3.4. Camus i Apsurd: Sloboda u Suočavanju s Besmislom

Albert Camus (1942/1955) u Mitu o Sizifu istražuje ljudsku situaciju kao fundamentalno "apsurdnu" – obilježenu sukobom između ljudske čežnje za smislom i racionalnošću s jedne strane, i "tihe nerazumnosti svijeta" s druge. Priznavanje apsurda, međutim, ne vodi nužno u očaj ili nihilizam. Naprotiv, za Camusa, pobuna protiv apsurda, strastveno življenje i svijest o vlastitoj slobodi unutar granica apsurdnog postojanja predstavljaju autentičan odgovor. Sizif, osuđen da vječno gura kamen uzbrdo samo da bi se on skotrljao natrag, postaje simbolom apsurdnog heroja koji pronalazi smisao i slobodu u samoj svojoj borbi i svijesti.

Propitivanje istine, jastva i slobode neizbježno se isprepliće s kritičkom analizom moralnih sustava, društvenih struktura i sveprisutne dinamike moći. Filozofi su razotkrivali kako su moralne norme, religijska uvjerenja i političke institucije često društveni konstrukti koji služe održavanju postojećih odnosa dominacije i legitimiranju nejednakosti.

4.1. Nietzsche: Genealogija Morala i "Smrt Boga"

Nietzsche (1887/1998) u Genealogiji morala poduzima radikalnu kritiku zapadnog morala, posebice judeo-kršćanskog, tvrdeći da on nije izraz univerzalnih istina, već proizvod povijesnog razvoja i specifičnih odnosa moći. On razlikuje "moral gospodara", koji proizlazi iz snage, vitalnosti i samopotvrđivanja, od "morala robova", koji nastaje iz ressentimenta slabih prema jakima i koji vrijednosti poput poniznosti, suosjećanja i jednakosti postavlja kao univerzalne. Njegova glasovita objava "Bog je mrtav" (Nietzsche, 1882/1974, §125) nije samo konstatacija opadanja vjerskog utjecaja u modernom svijetu, već i poziv na "prevrednovanje svih vrijednosti" – na stvaranje novih vrijednosti koje će afirmirati život i volju za moć, umjesto da ih negiraju.

4.2. Marx: Ideologija, Alijenacija i Religija kao "Opijum za Narod"

Karl Marx (1844/1964, 1867/1976) pruža temeljitu kritiku kapitalističkog društva, videći povijest kao povijest klasnih borbi. Za Marxa, dominantne ideje i moralni sustavi u svakom društvu su ideje vladajuće klase, koje služe kao "ideologija" za opravdavanje postojećih odnosa eksploatacije. Kapitalizam dovodi do "alijenacije" radnika od proizvoda svoga rada, od samog procesa rada, od svoje ljudske biti (Gattungswesen) i od drugih ljudi. Religiju Marx (1844/1975) opisuje kao "opijum za narod" – ona pruža iluzornu utjehu potlačenima i odvlači njihovu pažnju od stvarnih uzroka njihove patnje, čime služi održavanju statusa quo. "Sve što je čvrsto rastapa se u zrak," pišu Marx i Engels (1848/2002) u Komunističkom manifestu, opisujući revolucionarnu dinamiku kapitalizma koja uništava tradicionalne društvene odnose.

4.3. Država i Njezini Kritičari: Od Levijatana do Anarhije

Priroda i uloga države također su predmet intenzivne filozofske rasprave. Thomas Hobbes (1651/1996) u Levijatanu, polazeći od pesimističnog viđenja ljudske prirode kao inherentno sebične ("čovjek je čovjeku vuk", homo homini lupus), argumentira da je apsolutna suverena vlast nužna kako bi se spriječio "rat sviju protiv sviju" (bellum omnium contra omnes) i osigurao mir i red. Jean-Jacques Rousseau (1762/1968) u Društvenom ugovoru, iako također zagovornik ideje društvenog ugovora, kritizira postojeće društvene poretke koji nameću "okove" pojedincu. On zagovara državu utemeljenu na "općoj volji" koja teži općem dobru, no upozorava na opasnosti korupcije i tiranije.

Nietzsche (1883-1885/1961) u Tako je govorio Zaratustra naziva državu "najhladnijim od svih čudovišta", entitetom koji laže, krade i teži gušenju individualne slobode i kreativnosti. Anarhistički mislioci idu korak dalje, zagovarajući potpuno ukidanje države kao inherentno represivnog mehanizma. Pierre-Joseph Proudhon (1840/1994) slavno izjavljuje da je "vlasništvo krađa" i vidi državu kao zaštitnicu takvog vlasništva i izvor eksploatacije. Mihail Bakunjin (1871/1990) smatra da su država i religija glavni neprijatelji ljudske slobode. Čak i unutar okvira demokracije, Alexis de Tocqueville (1835-1840/2000) u O demokraciji u Americi upozorava na opasnost "tiranije većine", gdje volja većine može potisnuti prava i slobode manjina i individualaca.

4.4. Foucault: Moć kao Produktivna Mreža

Kao što je ranije spomenuto, Foucault (1976) nudi revolucionarno shvaćanje moći, ne kao nečega što se posjeduje ili centralizirano vrši, već kao difuzne "mreže odnosa" koja prožima sve aspekte društva. Moć nije samo represivna ("Ne!"), već i produktivna – ona stvara znanje, diskurse, subjekte, norme i oblike "istine". Ova "mikrofizika moći" djeluje kroz institucije, svakodnevne prakse i naša vlastita tijela, oblikujući naše želje, ponašanja i identitete.

Filozofska odiseja kroz propitivanje istine, jastva i slobode razotkriva uznemirujuću, ali u konačnici oslobađajuću spoznaju: mnogi koncepti koje uzimamo zdravo za gotovo kao čvrste i nepromjenjive temelje naše stvarnosti zapravo su složeni društveni, kulturni, povijesni i jezični konstrukti. Razbijanje iluzije fiksne, objektivne istine (Nietzsche, Foucault, Derrida) i dekonstrukcija esencijalističkog jastva (Hume, de Beauvoir, Butler, Foucault) ne vode nužno u paralizirajući relativizam ili nihilizam. Naprotiv, one otvaraju prostor za dublje razumijevanje načina na koje naša percepcija stvarnosti i naši identiteti bivaju oblikovani, često nevidljivim, silama moći i diskursa.

Suočavanje s radikalnom slobodom i odgovornošću koju ona nameće (Sartre), ili s argumentima koji dovode u pitanje samu mogućnost takve slobode (Spinoza, Harris), prisiljava nas na neprestano preispitivanje vlastitih izbora i pretpostavki. Kritika moralnih sustava, društvenih struktura i državne vlasti (Nietzsche, Marx, Foucault, anarhisti) razotkriva "okove" – kako vanjske tako i internalizirane – koji ograničavaju ljudski potencijal i perpetuiraju nejednakost.

Ova spoznaja može biti izvor egzistencijalne tjeskobe, kako ističu egzistencijalisti, ili suočavanja s apsurdom, kako ga opisuje Camus. Ipak, upravo u tom suočavanju leži klica drugačije vrste slobode – slobode koja ne proizlazi iz iluzije neograničenog izbora ili bijega od ograničenja, već iz svjesnog razumijevanja tih ograničenja, iz preuzimanja odgovornosti za vlastiti život unutar danih okolnosti, te iz hrabrosti za neprestanim (samo)stvaranjem i (samo)preoblikovanjem sebe i svijeta. Filozofija, shvaćena kao neprestana kritička refleksija, ostaje nezamjenjiv alat u tom pothvatu, potičući nas da živimo svjesnije, odgovornije i, u konačnici, autentičnije. Ona je poziv na budnost, na hrabrost da se misli drugačije i na etički angažman u svijetu koji je uvijek u procesu nastajanja.

Bakunin, M. (1990). Statism and Anarchy (M. S. Shatz, Ed. & Trans.). Cambridge University Press. (Original work published 1871) https://doi.org/10.1017/CBO9780511558496

Beauvoir, S. de. (1948). The Ethics of Ambiguity (B. Frechtman, Trans.). Philosophical Library. (Original work published 1947)

Beauvoir, S. de. (2010). The Second Sex (C. Borde & S. Malovany-Chevallier, Trans.). Vintage Books. (Original work published 1949)

Butler, J. (1990). Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. Routledge. (Za kasnije izdanje s DOI-em, npr. Routledge Classics, 2006: https://doi.org/10.4324/9780203902752)

Camus, A. (1955). The Myth of Sisyphus and Other Essays (J. O'Brien, Trans.). Alfred A. Knopf. (Original work published 1942)

Dawkins, R. (2006). The Selfish Gene (30th anniversary ed.). Oxford University Press. (Original work published 1976) https://doi.org/10.1093/oso/9780199291151.001.0001

Dennett, D. C. (1991). Consciousness Explained. Little, Brown and Co.

Derrida, J. (1976). Of Grammatology (G. C. Spivak, Trans.). Johns Hopkins University Press. (Original work published 1967)

Descartes, R. (1996). Discourse on Method and Meditations on First Philosophy (D. A. Cress, Trans.). Hackett Publishing Company. (Original work published 1637 & 1641)

Foucault, M. (1975). Surveiller et punir: Naissance de la prison. Gallimard.

Foucault, M. (1976). Histoire de la sexualité, Vol. 1: La volonté de savoir. Gallimard.

Foucault, M. (1980). Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings, 1972-1977 (C. Gordon, Ed.; C. Gordon, L. Marshall, J. Mepham, & K. Soper, Trans.). Pantheon Books.

Foucault, M. (1982). The Subject and Power. Critical Inquiry, 8(4), 777–795. https://doi.org/10.1086/448181

Harris, S. (2012). Free Will. Free Press.

Hobbes, T. (1996). Leviathan (R. Tuck, Ed.). Cambridge University Press. (Original work published 1651) https://doi.org/10.1017/CBO9780511808166

Horkheimer, M., & Adorno, T. W. (2002). Dialectic of Enlightenment: Philosophical Fragments (E. Jephcott, Trans.). Stanford University Press. (Original work published 1944 & 1947)

Hume, D. (2000). A Treatise of Human Nature (D. F. Norton & M. J. Norton, Eds.). Oxford University Press. (Original work published 1739-1740) https://doi.org/10.1093/actrade/9780198751724.book.1

Kaufmann, W. (1974). Nietzsche: Philosopher, Psychologist, Antichrist (4th ed.). Princeton University Press.

Kuhn, T. S. (2012). The Structure of Scientific Revolutions (4th ed.). University of Chicago Press. (Original work published 1962)

Lacan, J. (2006). Écrits: The First Complete Edition in English (B. Fink, Trans., in collaboration with H. Fink & R. Grigg). W. W. Norton & Company. (Original work published 1966; selections previously translated 1977)

Locke, J. (1975). An Essay Concerning Human Understanding (P. H. Nidditch, Ed.). Clarendon Press. (Original work published 1690) https://doi.org/10.1093/actrade/9780198245957.book.1

Marx, K. (1964). Economic and Philosophic Manuscripts of 1844 (M. Milligan, Trans.). International Publishers. (Original work published 1844)

Marx, K. (1975). Contribution to the Critique of Hegel’s Philosophy of Right. Introduction. In K. Marx & F. Engels, Collected Works, Vol. 3 (pp. 175-187). International Publishers. (Original work published 1844)

Marx, K. (1976). Capital: A Critique of Political Economy, Vol. 1 (B. Fowkes, Trans.). Penguin Books in association with New Left Review. (Original work published 1867)

Marx, K., & Engels, F. (2002). The Communist Manifesto (G. S. Jones, Ed.). Penguin Books. (Original work published 1848)

Nietzsche, F. (1961). Thus Spoke Zarathustra (R. J. Hollingdale, Trans.). Penguin Books. (Original work published 1883-1885)

Nietzsche, F. (1974). The Gay Science (W. Kaufmann, Trans.). Vintage Books. (Original work published 1882)

Nietzsche, F. (1979). On Truth and Lies in a Nonmoral Sense. In D. Breazeale (Ed. & Trans.), Philosophy and Truth: Selections from Nietzsche's Notebooks of the Early 1870's (pp. 79-97). Humanities Press. (Original work written 1873)

Nietzsche, F. (1998). On the Genealogy of Morality (M. Clark & A. J. Swensen, Trans.). Hackett Publishing Company. (Original work published 1887)

Platon. (1997). Obrana Sokratova. U Platon: Država i druge dijalozi (M. Kuzmić, Prev.). Naklada Jurčić. (Izvornik cca 399. pr. Kr.)

Popper, K. R. (2002). The Logic of Scientific Discovery. Routledge. (Original work published 1934, English translation 1959) https://doi.org/10.4324/9780203994628

Proudhon, P.-J. (1994). What is Property? (D. R. Kelley & B. G. Smith, Eds. & Trans.). Cambridge University Press. (Original work published 1840) https://doi.org/10.1017/CBO9780511803253

Rousseau, J.-J. (1968). The Social Contract (M. Cranston, Trans.). Penguin Books. (Original work published 1762)

Sartre, J.-P. (1956). Being and Nothingness: An Essay on Phenomenological Ontology (H. E. Barnes, Trans.). Philosophical Library. (Original work published 1943)

Sartre, J.-P. (2007). Existentialism is a Humanism (C. Macomber, Trans.). Yale University Press. (Original work published 1946)

Spinoza, B. de. (2002). Ethics (G. H. R. Parkinson, Ed. & Trans.). Oxford University Press. (Original work published 1677)

Tocqueville, A. de. (2000). Democracy in America (H. C. Mansfield & D. Winthrop, Eds. & Trans.). University of Chicago Press. (Original work published 1835-1840)

Wittgenstein, L. (1961). Tractatus Logico-Philosophicus (D. F. Pears & B. F. McGuinness, Trans.). Routledge & Kegan Paul. (Original work published 1921) (Za kasnije Routledge izdanje s DOI-em, npr. 2001: https://doi.org/10.4324/9780203010341)

Kritička Odiseja – Propitivanje Istine, Jastva i Slobode u Zapadnoj Filozofskoj Tradiciji

✨ Istraži Filozofske Koncepte