eh, da. eto mene opet na poslu gdje ću i ostati do sitnih jutarnjih sati. no, kao što uvijek kažem, nema veze, bitno da se radi. inače, osjećam se pretty shitty. prehladila sam bubrege - opako, plus još temperatura i sve što uz to ide. moram spomenuti, za one koji čitaju ovaj blog, da je fakat jadno sve ovo što se događalo na relaciji dragon - ja i kako sam zadnji put napisala, meni je dosta. često se sjetim svih takvih i sličnih situacija koje su mi se događale u vrijeme dok sam se drogirala i bilo ih je.... sad nakon svega, znam da apstinencija od sedam mjeseci nije neki bum i da se stvari ne mogu promijeniti preko noći koliko god bih ja to željela. pa ipak, pitam se, kad će sve to prestati? ono što poučno izvlačim iz ovih mjeseci i (očito) neizbježnog druženja sa bivšim ovisnicima je to da se apsolutno i nikako ne valja sa istima zbližavati samo na temelju toga što dijelimo slična iskustva. glupa sam već sama sebi kako zaboravljam da apsolutno nikome ne bih trebala apsolutno vjerovati. ne kažem da sam ja bezgrešna osoba, svetica. da je tako, ne bih danas bila tu gdje jesam, zar ne? ali, ako se nekoga kloniš, taj će se valjda kloniti i tebe pa neće biti moguće nanijeti obostranu štetu. pomisliš kako će biti lako nastaviti živjeti "normalnim" životom, a tek nakon stotinu i ne znam koliko pljuski shvatiš kako je teško "prešaltati" se bez da se za tobom ne vuku neki repovi tvoje ovisničke osobnosti. jedino što se nadam i trudim čitavo vrijeme da te repove skrešem pa možda jednog dana i nestanu. zapravo...dilema: ako na poslu mogu biti uspješna i "normalno" funkcionirati, zašto onda i u privatnom životu stvari napokon ne okrenem u normalan nekakav tok? ok. istina, za posao je očito bilo dovoljno da se otarasim i dopa, potom alkohola, a napokon i pušilica, jer treba mi bistra glava. a za privatni život...malo se ipak teže oprostiti od ljudi koji i dalje prakticiraju takav način života. znam da bi bilo najpametnije napraviti kakav kompromis. kakav? nadam se da ću ga naći. suma sumarum, ono u što sam sigurna da više definitivno neću posustati pred iskušenjem zvanom droga, zapravo, trudit ću se, ipak ništa nije sigurno. ono što sam naučila je da se zbog ničega ne isplati baciti sav taj trud u smeće, pogotovo ne zbog glupih dječjih konflikata i rekla-kazala spike. ponekad pomislim kako je najlakše fino se puknuti i zaboraviti na sve. sva sreća, to me brzo prođe. ne mogu reći, isto tako, niti da u tim slučajevima mislim na sebe. priznajem da ipak prvo pomislim na svoje "čiste" prijatelje koji su uz mene prošli čitavu moju i heptanonsku terapiju i skidanje s iste i koji me i dan danas podržavaju u mojoj apstinenciji. istina bog, takvi su rijetki, zapravo, dobro da još takvi i postoje uzevši u obzir kakvu sam gamad od ljudi, istu kao i ja tada, nakupljala kroz sve te godine drogiranja. upravo zbog tih pravih prijatelja, a nema ih puno, još više ću se truditi održati svoju apstinenciju i izgrađivati karakter "normalne" osobe. ono što me rastužuje je činjenica da su se moji prijatelji u većini rasuli po svijetu pa ih ne vidim tako često, ali znam da su mi u mislima. da, sad sam se ful raspekmezila (fuj!) i ovaj blog komotno mogu nazvati "a tribute to R**i, M**o, M**e i I*a". e tako. a sad idem raditi.
