Bilo mi je 17 godina tek..

Kopala sam po stvarima i našla stari fascikl pun stvari koje sam pisala davnih dana.

Ubiti nekoga...Želja je svakim danom sve jača i jača. Crveno i crno. Krv i noć. Savršeno jedinstvo. Zamišljam kako koračam ulicom, krvavi nož u ruci, sve je tiho jedino moji koraci glasno odjekuju ulicom. Sretna sam. Ne žalim što sam oduzela život. U glavi mi je samo jedna slika - oči koje mole, mole za milost i život koji se gasi. Preklinje me, a ja se samo smijem, smijeh je ispunio cijelu prostoriju i u zraku je miris krvi. Uživam u svakom trenutku. Zabadam nož sve jače i jače u već beživotno tijelo. Ruke su mi pune krvi.
Osjećam potpunu satisfakciju...
Odlazim...
On me čeka. Čeka me da mi nanese bol. Jer bol je nanijeta i bol mora biti vraćena. Dovoljno je da ga pogledam i on zna. Shvaća moju poruku. U njegovim đavoljim očima vidim onu iskru koja obećava...Krv klizi niz moje lice. Više nisam prisutna duhom, samo je moje tijelo dokaz da postojim. Letim daleko od ovozemaljskog. Još samo nekoliko trenutaka do potpune ekstaze. Igla. On ulazi u mene, nanosi mi bol, a ja uživam, proživljavam svaki djelić sekunde jer znam da je to nešto neponovljivo, jedinstveno. Oboje uživamo - on jer mi nanosi bol, a ja jer je primam. Ne želim se vratiti, želim otići daleko, shvatiti. Naći smisao. Još nekoliko sekundi i sve će biti gotovo. Očajnički želim zaustaviti vrijeme, želim da trenutak postane vječnost, da se više nikada ne vratim. Pokušavam, svaki puta ponovo, ali nikako nemogu uspjeti i zbog toga sam nesretna. Ali održava me spoznaja da mogu otići kada želim i svaki put ponovo proživjeti ekstazu. Ne samo doživjeti, nego osjetiti svaki djelić i pokazati svijetu da sam iznad, da sam se izdvojila i da se nemam namjere vratiti. Gledam ih pogledom punim prezira jer oni nikada neće imati ono što ja imam, nikada neće osjetiti blaženstvo koje ja osjećam i nikada neće moći reći da su jedinstveni, jer neznaju...Moj bolesni um uživa. Dok ovo pišem tijelom mi struji neobjašnjiv val topline i zadovoljstva, svaku riječ osjećam i doživljaj je stvaran.

Smrt je postala prošlost. Sada samo tražim smisao i tražit ću ga dok ga ne nađem. A kada ga nađem nitko i ništa mi ga neće oduzeti. Borit ću se i neću dopustiti da mi ga neki sasvim običan čovjek uzme. I više mi nitko neće moći uništiti moju sreću...

Ovo je bilo pisano nakon što sam bila silovana. I nakon prvog šuta. Nekoliko mjeseci kasnije bila sam navučena na dop po prvi puta u životu. Ali stvarno navučena. Tada sam naučila šta je kriza. I tada je doslovno sve lijepo nestalo. Oko mene i u meni. Dop je bio moja ljubav, moj prijatelj, onaj koji me nikada nije iznevjerio.

Nevjerojatno

Malo sam surfala netom, gledala forume i došla na forum psihologija...i uglavnom, dečko koji je otvorio temu brije da će se ubit, ali ustvari zajebava ekipu...
I u cijelom tom brdu reply-a , naišla sam na jedan koji sam nazvala 'Odlep godine' ;) btw...cura koja je ovo pisala ima oko 20 godina, možda i više...

ma znaš šta ja mislim? ne da si kukavica ništa slično-
ja mislim da si ti usamljen, jadan, niko te ne prihvaća, niko te ne shvaća ozbiljno, svi te s čudom gledaju, i zapravo, ne moš prihvatiti da si takav
pa gledaj ubij se...joj ja sam se prije nekih mjesec dana pokušala ubiti...zapravo sam bila na tabletama za spavanje nekih 10 dana
slušaj...puklo me nešto i odlučim se ubiti, nije to bilo davno...odem u apoteku, i pokušavam se skulirati da ne zaplačem.-...ono idem se ubiti...jebiga nemoj sad plakati mozda si zadnji put u apoteci...ulazim, neka žena kupuje neke tablete vidi čuda...ima krupno i mladić joj pokušava vratiti kusur ali nikako joj se ne dopada šta joj on vraća...i opet ona broji, aaa ja pizdim trema me radi, ma došlo mi je da joj dam novaca samo da ode...ali ne dajte mi zas ove maramice, dajte...i tako ja zamišljeno gledam u pod i mladić viče "izvolite" ja ništa kužim da on njoj govori izvolite za kusur...reko ŠTA? "izvolite" ja čekam da žena izađe pa da mu u miru kažem..." trebaju mi tablete za spavanje" kažem sramežljivo i očekujem da će on reći "neeemoj se ubiti" a onće ti " koje" reko..."bilo koje...jake neke" on gleda...ode do nekoe kao posebne ladice..."imate ove lexaurin...od 1, i 6mg" "daj te jake" on naplaćuje i smješka se, pitam ga smije li mi to dati bez recepta, kaže on "ma za tebe, kad mi ne moš spavati", "oh hvala, aaa može li se od tih umrijeti" a on će ti "e od ovih sigurno nećeš umrijeti" mislivši da me tako utješio...a ja ko iz topa " pa daj mi neke od kojih se može umrijeti" on me pogleda i vidjela sam grč na licu, pogleda me sam zbunjem, mlađi je dosta od mene, primjećujem to " a ti bi umrla" kaže on...."ha ha ma nebi šalim se" "znam" kaže on...a vidim da mu je laknulo kad sam rekla da se šali...platim i izađem van...
ulazim u drugu apoteku, "dobar daaan" "izvoli lutko", "m trebaju mi lexaurin mg tablete" kažem ja kao da znam šta mi treba..."pogleda me ispod oka "za koga to " " ma za mamu moju, loše spava"
idem kuci s 60 tableta... vesela ili radosna ne znam, raduje se sebi kako sam to samo izvela dobro...odradila sam najteži dio...sad samo popijem i dobro... sretnem prijatelja....dužna sam mu 10 kn, reko "evo ti onih tzvojih 10 kn" oh kaže on " tako je, neka smo očistili račune, za svaki slučaj" i nasmija se...
planiram otići ubiti se, naiđe moj dečko..."šta ima" reko "ništa da te pozdravim" kuži on da nešto nije uredu "šta je" ma ništa "aj vidimo se" i počinjem se smijati ko ludača, al tako da se stvarno vidi da nešto nije ok...pa šta je pa šta je ispituje me...ja se smijem "vidimo se na drugom svijetu" on me hvata za torbu sav sretan što je našao tablete vrti s njima u ruci sav zabrinut poče da plače...da se savija spominje i raskid samnom, spominje i zašto mu je to trebalo...vadim ja druge da mu pokažem da imam još...on kapanjen...wow ti si luda...i baca mi paket u ruke...i onaj prvi...pozdravljam ga i idem , prije toga jedno 100 puta sam rekla ubicu se...i onda se počnem smijati...ma necu zezam se...i tako......odem kuci...kukavicki uzmem samo dvije...odem da spavam, probudim se ne znam koliko je sati i opet popijem dvije...probudi me frendica u ne znam koliko sati...kaže ajde da zapalimo...sjedamo kod mene, ona nešzto priča pojma ja neam šta satra se...a ja se tresem od hladnoće pokrivam se majicama, gaćama dzempertima, ali ona je zauzeta svojim problemima samo priča priča i priča... reko sori ode ja spavati...
uzmem još dvije i zaspem...ujutro se budim...ne znam zašto...uzimam krpice...zovem dečka...reko idemo li na more...kaže on "evo miidemo" 2reko eto i mene" "sva munjena sjedam s njima i idemo na more" nisam ničeg bila svjesna...dečko mi je pričao kako smo se vidjeli djedan dan kako sam izišla kao džanki na ulicu i raspravljala se s ljudima, psovala i slično...razbijala sam nešto...to mi sve nekako poznato i onda fleš sjetim se toga pa me sram...fuuuuj
eto, more mi je pomoglo...da sam ostala kući...navukla bi se na tablete...moram priznati da kad sam došla tamo...palo mi na pamet da odem do apoteke po dozu...ali hvala bogu...i alkohol je dobar
imal smisla ovo proživljavati kao ja ? 10 dana u komi biti, sramotiti se pred ljudima? ima? e onda ti isto to uuradi
jer dragi moj dečko ja i ti smo luzeri, pičkice, nikako da skužimo da nemamo muda da se ubijemo...ljudi se ubiju nikom ni ne kazu, a mi smo toliko sebični...mi bi da drugi pate za nama., da meni bilo žao otići a ne reći dečku, meni je baš fajn bilo gledati ga kako me žali...to i ti voliš izgleda...

Eto kako dječica vole glumiti, biti 'in', ona je junkerica jer je popila kutiju lexaurina...Pobogu!
Ono što je žalosno, ali istinito, jebena droga je postala pomodnost...i to je još jedan razlog zbog kojeg mi se zgadila. Pomislila sam masu puta - zar sam ja na nivou neke wannabe junkerice, 'in' trebe, cool brijačice...ma FUJ! Ja sam JA, srcem, dušom i tijelom i više mi to nitko i ništa neće oduzeti.