Nakon neprospavane noći i jurcanja po gradu, obavljanja poslova, nazovem ja (već sva luda, znojna i 'lagano' nervozna) Dokija. Kaže Doki - samo ti dođi, evo ima 4,5 ljudi ispred tebe. Rekoh ok, stižem za kojih pola sata. Ustvari dolazimo za sat vremena. Naravno, Najdraži u pratnji. Penjemo se prema ambulanti, oboje u sebi a bogami i naglas psujemo vrućinu, sparinu i uzbrdicu. Dolazimo pred ambulantu, a ono kaos. Najmanje 20 ljudi, većina iz dnevne, ali i 6,7 ljudi koji čekaju Dokija. Najdraži me samo pogledao, ja njega, nismo ni riječ jedan drugome rekli i oboje smo znali da je ovaj drugi na rubu sloma živaca. I čekamo mi, čekamo. Najdraži sve živčaniji, ja sva znojna, sve me boli, al' šutim i trpim jer znam da bi Najdraži puko ko kokica da počenem sa svojim jadikovkama. I bez toga sam slušala - da se znaš kontrolirat sada nebi tu gubili vrijeme nego bi radili. Ti i tvoje proklete tablete...i tako sve u 'revijalnom tonu'...
Nakon dooobrih 2 sata čekanja meni puca film, ulazim unutra, Najdraži samnom jer se Doki i on razgovaraju o problemima sa logovima i kvotama i neznam-čime-sve-ne, a ja šutim i sjedim na 'optuženičkom stolcu' i strpljivo čekam svoj red...da i ja kažem koju rečenicu...
Ukratko, Doki piše pismo liječniku da mi izda hepove, Najdražem para na uši izlazi, a ja sva jadna, posrana od sviju znam šta me čeka čim izađem iz ambulante.
Najdraži - 'Mogla si reći da ideš po hepove, ista si ko i ovi svi, gadiš mi se, ja bi tebe zatvrio u sobu bez ijedne tablete pa kriziraj kolko hoćeš, kako te nije sram nakon svega doći pred svoju doktoricu sa tim sranjem, i opet 'revijalni ton' se nastavlja...Odjednom tišina. Neće ni pričat samnom. Luda, bijesna, živčana, histerična, nasred Vinogradske gužvam i trgam pismo liječniku i bacam ga na cestu negdje po putu do Ilice. Najdraži opet - 'Šta sad tu glumiš, nemoj ti meni scene radit po cesti, kako se to ponašaš, itd...'
Vozimo se prema doma u tramvaju, riječ nismo progovorili. Čekamo bus i meni postaje zlo, osjećam slabost. Ulazim u bus, i sljedeće čega se sjećam - ajde diži se naša stanica! Meni ništa jasno, totalno zbunjena, pred očima mrak, sve neki glasovi u daljini, kužim da me netko vodi i pridržava da ne padnem. Dolazimo doma, ja ukomirana. Otvaram oči, pitam kad smo mi doma došli, a Najdraži će - pa prije 20 minuta (tilt?!)...pogledam se, ležim u majici, hladan sok pored kreveta i pitam Najdražeg - šta je bilo. On samo odgovara - pa nije ti baš bilo dobro u busu, malo ti je glava padala, i praktički sam te nosio do doma. (tilt br.2 ?!) Ja kažem - 'Zadnje čega se ja sjećam je da smo ušli u bus i izašli nakon par sekundi!'
Uglavnom, Najdraži uopće nije shvatio da sam se onesvijestila, možda zbog naočala koje sam imala, možda je mislio da mi je samo loše pa me pridržavao...
I tako je deep po najvećoj vrućini izgubila preko 3 sata svog života čekajući pismo liječnika i put do doma. Da bi na kraju pismo liječnika završilo u nekom smeću, šahtu, ko zna gdje... Toliko problema, sranja, svađa i pizdarija - nizašto!
