Još jedna noć

Noćas opet nisam ni oka sklopila. Pričala sam dugo s Najdražim i nakon toga nema šanse zaspati. Samo razmišljam o svemu što smo pričali, radim kombinacije u glavi kako ovo i ono bolje napraviti, kako se snaći u nekoj situaciji, kako ispraviti pogreške. U zadnje vrijeme mi se često desi da ne spavam po 2 dana i onda sva izmorena spavam po 15 sati slijedećih nekoliko dana. A dok ne spavam, samo razmišljam. O onome što je bilo, što će biti. Suočavam se, jednom zauvijek sa prošlošću, prihvaćam ju takvu kakva jest i mirim se sa činjenicom da se prošlost nemože promijeniti. Da će uvijek biti dio mene. Kao podsjetnik na sve loše u životu. Jer ono što sam doživjela kao junkie, mnogi ne dožive u cijelom svom životu. Ni približno. Ni ne pomišljaju čega sve ima, da tako nešto uopće i postoji. Žive u svom nekom ružićastom svijetu, gdje je sve lijepo, svi se vole i sve je savršeno. Sve želje i snovi su ostvarivi, sve je idealno, nema muke, nema borbe, samo osmijeh na licu. Ko u nekom fuckin' američkom filmu, koji uvijek ima neku srcedrapajuću poruku, koja naravno nema apsolutno nikakve veze sa stvarnim životom i onime što se dešava i što nas okružuje.
Neznam koja je po redu ova zora koju dočekujem budna, prepune glave informacija i planiranja budućnosti. Znam da su planovi smiješni u većini slučajeva, da se uvijek najbolje stvari dese slučajno, spontano, ali barem mi planovi pomažu da vjerujem u sebe i da izdržim pritisak. Jer da nema planova nebi se imala čemu nadati, veseliti, živjeti za nešto. I nekoga. Najdražeg. Koji mi svakim danom vraća vjeru u ljude, u život, koji mi u svakome trenu može izmamiti osmijeh na lice. Osmijeh koji je nešto najdivnije za vrijeme lošeg dana, ma za svakog dana...Uvijek ima spremne riječi utjehe. Ali i on zna povrijediti. I to jako. A ta bol razara, ubija. Kao ništa u životu. Ni dop me nije mogao slomiti kao što on to može. No, to je posljedica apsolutne predaje sebe nekome. Bez granica. Kada netko zna svaku tvoju misao, sve tvoje 'tajne', koji te čita jednim pogledom i zna...zna što u tom trenutku misliš i osjećaš. Sve što je potrebno je jedan pogled u oči...

'Normalni ljudi'

Nisam nikada ni pomišljala da će biti ovako teško... Uvijek sam smatrala da su krize, one fizičke, najveći izazov i ispit izdržljivosti. Kao na muci se poznaju junaci. Ali u ovih 5 mjeseci shvaćam da su bolovi, znojenje, grčevi ništa prema onome što dolazi poslije. A najgori dio svega kroz šta prolazim su ljudi. Koji se dijele na dvije skupine – potpora i ljubomora/laž. Nevjerojatno kako ljudi znaju biti zlobni, kako obožavaju hraniti svoj ego na tuđim problemima, mješati se u tuđe živote. A ono što je još nevjerojatnije je da sam naivno ponovo bila počela vjerovat ljudima. Kao, normalni ljudi...nisu oni takvi. Davno me iskustvo naučilo da su ljudi uglavnom loši. Da jedva čekaju nekoga popljuvati, izmišljati gluposti, samo da bi na taj način dokazali da su oni bolji, da su iznad nekoga. No, uvijek se sve svodilo da drugima 'zamjeraju' ono što su sami napravili, pa tako žele sebe opravdati u svojim i tuđim očima prebacujući krivnju na drugoga. Obično na onoga koji je vjerovao da su ljudi ipak u dubini duše dobri, samo da tu dobrotu treba nekako izvući na površinu, razbiti onu masku neranjivosti, prepotencije, uobraženosti, glume da je netko...netko tko bi svim silima želio biti...No, priroda nas je učinila takvima kakvi jesmo i ništa nas nemože promjeniti. Barem ne našu iskonsku bit. Ono što uistinu jesmo...
Junkerski svijet je barem pošten po tome pitanju. Zna se zašto se laže, izmišlja, vrijeđa, iskorištava. Znaš odmah na čemu si. Jer junkiji su jebeni egocentrici. Nitko i ništa nije bitno osim njega samoga i dopa. I stvoriš obrambeni mehanizam, navučeš masku i znaš da te nitko i ništa nemože povrijediti i slomiti. Samo dop to može. On te lomi do krajnjih granica, spuštaš se tako nisko, samo za prokleti šut. Lažeš u oči, glumataš, možeš obećati i reći bilo što, samo da dobiješ taj prokleti dop. No, u junkerskom svijetu sve ima svoj razlog, svoje zašto i zato. I svi jako dobro znaju odgovore na ta pitanja...
A tzv. normalni svijet, normalni ljudi...to je đungla. To su laži bez granica. Nanošenje boli iz čiste dosade. Ili zavisti. Jal na svakom koraku. Ako učiniš nešto dobro i pozitivno, ako uspiješ u nečemu onda tek vidiš pravo lice 'normalnih ljudi'. To je bolesno. Jer nema opravdanja za to što čine. Tebi, prijateljima, ma bilo kome, samo da si uzdignu te sitne duše. Taj ljudski šljam. Otpad. Jad i bijeda. Nisam mislila da ću ikada ovo reći, ali totalno mi se gade ljudi. Izbjegavam susrete s njima koliko god je to moguće. Jer jednostavno, ono što čine je uistinu bolesno. Neljudski. Gdje su nestali dobri ljudi?! Oni koje možemo nazvati čovjekom.
Prošla sam toliko toga, naučila sve o ljudima i njihovom ponašanju, funkcioniranju, znam što su spremni učiniti da sebe dignu u tuđim očima, znam koliko frustracija liječe preko drugih. No, ono što me uvijek može ponovo iznenaditi je količina ljudske gluposti, zavisti, jala, ljubomore... Koja uistinu nema granica.