Hvala Clitorelli na lijepim željama...
Evo već punih tjedan dana uživam u svojih 28 godina...Iskreno sam bila iznenađena brojem ljudi koji su se sjetili čestitati mi rođendan - mislila sam da sam za njih prekrižena, obzirom na moje drogiranje. Ali, očigledno dobra riječ daleko se čuje, a lošija još dalje - tako kažu, a i osjetila sam to na vlastitoj koži...
Neki dan su me zvali na proslavu 10 godina mature. A najbolja fora u cijeloj priči je da je to razred u koji sam išla do zadnje godine, no oni me i dalje smatraju dijelom 'ekipe' iz srednje, dijelom razreda...Na moje pitanje - pa dobro, šta ću vam ja kad nismo ni zajedno maturirali i to nije mojih 10 god mature, odgovor je bio - tebe smo se prve sjetile koga bi trebalo pozvat, zadnja je godina bila šuplja i dosadna kad si otišla...i uvijek ćemo te smatrat dijelom našeg razreda bez obzira na sve, jer toliko smo toga zajedno prošli, toliko divnih trenutaka, toliko smo vremena proveli zajedno...Zato - izvoli se nacrtat na godišnjici mature!!!! Naravno da mi je bilo jako drago što su me se uopće sjetili, a kamoli ono što su govorili...
I tako se ja polako vraćam u normalan svijet, polako se prilagođavam normalnom svijetu...Jedino što me muči su ona prokleta crna razmišljanja...Uvijek na sve gledam najgore moguće. Iako recimo znam da krivo razmišljam, da neke stvari nisu takve kako ih ja doživljavam, ustvari sigurna sam da su potpuno drugačije i pozitivne, ja i dalje nastavljam po starom - ajmo sve gledat u najgorem svjetlu, pa ako ispadne dobro - veća sreća i zadovoljstvo...Sama sebi idem na živce takvim načinom razmišljanja, dok Najdraži već lagano ludi. Što je najgore od svega, ja ga u potpunosti shvaćam, ali sam toliko tvrdoglava da nebi priznala da griješim za ništa na ovom svijetu...jebeno sam tvrdoglava. I to me koštalo puno toga u životu...
Znam da moram promijeniti taj glupi način razmišljanja, da moram prestati sa totalno negativnim očekivanjima tj. očekivanja = nula, ali kad živiš tolike godine sa takvim stavom, teško je u ovako kratkom periodu promijeniti kompletan sustav vrijednosti, način razmišljanja, očekivanja, vratiti samopouzdanje...
Trudim se koliko mogu, i taman počinje sve biti OK i onda se nešto desi i ja potpuno potonem...Izbrišem sve ono što sam napravila do tada. Pa onda sve ispočetka. I tako već neznam koliko puta u ova zadnja 4 mjeseca...
Onda me Najdraži pita da što mi je...Zašto sam takva nikakva?! Da što se desilo?! I onda kreće objašnjavanje po 100-ti put, koje već i njemu ide na jetra, kao i meni. Jer ga oboje znamo napamet. Ko pjesmicu. I na kraju se sve svede na to da ja tražim još vremena da se sredim i da sredim svoju blentavu glavu, koja jednostavno nemože prihvatiti ništa lijepo kao normalno, jer su joj se zadnjih 13 godina dešavala sama sranja...A svaki put sve ostane nedorečeno i svaki put kada se taj razgovor vodi, Najdraži lagano pukne za još jedan stupanj...Samo se pitam gdje je granica...Jer da on ode, za mene bi to bio kraj. Priznajem, bez njega nemogu i on mi je najdivnija, najljepša, najiskrenija, najbolja 'stvar' koja mi se desila u životu, bez njega nebi uspjela ovo što sam napravila, bez njega bi i dalje bila u svom 'privatnom paklu'...Jer ono što je on trpio skoro godinu dana sa mojim hepovima, a onda samnom proživio i preživio moje skidanje, krize i sve što ide uz to - rijetki su ti koji bi se upustili u takvu 'avanturu'...Neznam kako bi to uopće drugačije i nazvala...Kada se samo sjetim kako sam odurno kljucala svake večeri, a on je bio uz mene, trpio i šutio i voljeo me više od ičega...Došla bi po njega na posao, otišli bi kod njega ili kod mene, pričali koji sat, gledali tv i ja bi obavezno zakljucala na sat-dva i onda bi došla sebi...Tek tada smo mogli voditi ljubav, normalno pričati i biti normalni. Gadila sam se sama sebi, zbog svega što mu radim, ali trebalo je proći dosta vremena da kažem - dosta i stvarno to i napravim!!! A on je bio toliko strpljiv, nikada nije ni glas povisio na mene, i zato je sve to što sam mu radila boljelo još više...Bio je moj oslonac, pružao mi potpunu podršku, bio je uvijek tu kada sam ga trebala. I još uvijek je tu uz mene, i dalje je moj oslonac, moja podrška, moje sve...I dalje, nakon svega, me voli više najviše, planira budućnost samnom i trpi moja 'stanja' i 'faze'...Histerije kad bi ostala bez terapije, ujutro živčanoća, odlazak doktorici, cigareta za cigaretom, njegov strah kako ću se vratiti doma, dal' ću biti u stanju voziti, dal' će mi pozliti...Tako je i dan danas - brine za mene, o meni i ponekad mi se čini da sam prokleto sebična u cijeloj toj priči. Definitivno moram promijeniti neka svoja razmišljanja, način razmišljanja i stavove...a pogotovo ponašanje prema Najdražem...Početi mu vraćati sve ono što je učinio za mene, a ne se ponašati kao razmaženo derle...Prestati misliti da je samo po sebi razumljivo da je on taj koji će brinuti o meni, već početi sama o sebi brinuti...I brinuti o njemu. Nositi ga kao kap vode na dlanu, a ne zahtijevati i misliti da to mora tako biti jer sam si ja tako zamislila...
Volim ga više od ičega na ovome svijetu, ali kao da to neznam pokazati. Barem ja sebe tako doživljavam. A tako bi željela svaki dan skuhati mu ručak, otići u dućan, na plac, prošetat s njim, prestati kukati kako mene boli ovo i ono, kako mi nije dobro i za promjenu čuti, razumjeti i pomoći mu u njegovoj boli i njegovim problemima...
Vrijeme je...Vrijeme je promjena. I to drastičnih...
