Pod okriljem noći

Još me samo jedan dan dijeli od 28-og rođendana...Nemojte krivo shvatiti, nisam od onih koje skrivaju godine, već nemogu vjerovati da sam dopustila sama sebi da propustim tolike godine života i bacim ih u nepovrat...Tolike godine, kojih se ni ne sjećam, a trebale su biti kako kažu – najljepše godine života...Gdje su nestale?! U prokletoj strci za dopom, odlaženju po terapije i lažnom svijetu prepunom lažnih prijatelja, koje nisam ni vidjela otkad sam prestala sa šlagiranjem... Doduše, nikada se nisam ni zavaravala mišlju da su to pravi prijatelji i da će ta prijateljstva trajati i kad se skinemo...jer sam znala čim prestanem tražiti dop, imati hepove, imati novaca da će svi nestati, kao da nikada nisu ni postojali. Iskreno, ne nedostaju mi nimalo, one ljude koje trebam oni su uz mene i znam da će uvijek biti uz mene, bez obzira da li je dobro ili zlo u pitanju.
No, ne želim pisati o takvim ljudima, želim s Vama podijeliti sreću i radost što sam počela ponovo izlaziti među ljude, družiti se i što sam se nakon toliko godina uspjela otvoriti. Više ne skrivam razloge moga drogiranja, jer napokon sam se pomirila sa prošlošću i mogu otvoreno pričati o njoj bez imalo srama i boli, bez straha da će me netko odbaciti zbog svega onoga što sam doživjela i preživjela. Ustvari dešava se potpuno obrnuta stvar – ljudi mi se u neku ruku 'dive' i poštuju me što sam nakon svega, nakon 13 godina nesreće, drogiranja, problema, uspjela ostati toliko normalna i često nemogu vjerovati kako se dobro nosim sa svime što mi se desilo. Istina, boljelo je toliko jako da sam često mislila prekinuti tu bol i puknut si 'zlatni šut', ali uvijek sam se nekako uspjela othrvati toj pomisli čak i kada nisam vidjela ni trunku nade i svjetlosti u tome mraku u kojem sam živjela tolike godine...A mogla sam toliko toga učiniti. Sa sobom, svojim životom; mogla sam biti majka, profesorica, mogla sam...Mogla sam birati, no nažalost, umjesto napredovanja, na kraju sam izabrala drogu...Nemogu reći da nisam pokušala, čak sam jedno vrijeme bila dobra i redovna studentica, čista, sretna...tada sam i mogla postati majka. Ali, sudbina je drugačije htjela – nakon prometne nesreće izgubila sam bebu. I nakon toga samo su počeli problemi i nesreće, jedna za drugim...I tada sam se predala, nisam imala više snage. Dotuklo me. Ubilo me. A ja sam dopom ubijala osjećaje u sebi, jer bol je bila nepodnošljiva...i psihička i fizička...
Mislila sam da više nikada neću moći voljeti, biti ona prava ja, dopustiti nekome da sazna moju istinu, ali i to se desilo. Trebalo je proći mnogo vremena da upoznam Njega, čovjeka koji je od prvoga dana uvijek tu, čovjeka kojeg volim više od života...Čovjeka koji nije opterećen onime što je bilo, već onime što će biti. Budućnost, naša zajednička, to je jedino što ga zanima. Još davno mi je rekao, dok sam još opako bila navučena na hepove, da sam ono što je cijeli život želio i da jedino što sada želi je da zauvijek budem njegova...I jedino čega se boji je da me ne izgubi. Koliko sam samo puta plakala, čitajući njegove poruke, razmišljajući o njegovim riječima i grizla sama sebe zbog te moje proklete ovisnosti i prošlosti. Jer netko tko te prihvati kao što je on prihvatio mene, kada sam bila u najgorem stanju, doslovce kada sam bila na samom dnu, barem što se psihe tiče, a i zdravlja (još sam uvijek imala hepatitis B), kada sam izgubila i ono malo samopouzdanja koje sam imala, kada taj netko u tebi prepozna i nađe i ono malo ljepote koju nosiš zakopanu negdje duboko u sebi i izvuče je iz te tame u kojima je provela godine i godine, onda znaš da je taj netko onaj kojeg si cijeli život čekala... A ja sam uništavala i njega i sebe. I znala sam da tome mora doći kraj, jer nisam više mogla podnjeti njegov tužni pogled i moju užasnu grižnju savjesti, koja me izjedala poput raka. Pružio mi je ono što sam oduvijek trebala i tražila - potporu kada mi je najteže i nesebičnu ljubav. Bio je uz mene 24/7 od prvoga dana, a kada je došao trenutak moje odluke, moje skidanje - tada je za mene učinio ono što nikad nitko nije u mome cijelom životu. Znao je kada ga trebam uza sebe, kada želim biti sama, jednostavno je znao. Jer me osjeća, jer zna što trebam i želim...I zna kada to trebam, zna ono što ću reći, zna kako se osjećam u svakome trenutku a da mu to netrebam posebno govoriti - dovoljan je jedan pogled i On zna...Kao što i ja znam Njega. Koliko nam se samo puta desilo da istovremeno kažemo istu stvar, da točno znamo o čemu onaj drugi razmišlja, da dovršavamo jedno drugome rečenice...
Kada se samo sjetim našeg prvog susreta, njegovih divnih očiju i one minute koja je trajala kao cijeli život, koja me probudila iz dugogodišnjeg sna, njegovog osmjeha...Gledali smo jedno u drugo, riječi su bile suvišne i od prvog trenutka sam znala da je On taj kojega sam godinama čekala i tražila...Proveli smo cijelu noć zajedno, pričajući kao da se znamo cijeli život, smijali smo se od srca – da samo znate koliko mi je nedostajao smijeh, onaj pravi, a ne onaj koji sam godinama nosila poput maske i nikada neću zaboraviti tu noć. Noć koja me promijenila zauvijek....

Zaborav

Toliko bi vam stvari željela ispričati, toliko svojih misli podijeliti sa vama...
Zadnje dane jednostavno ne mogu vjerovati koliko ljudi mogu postati zlobni - samo da nahrane svoj ego...Koliko se mogu nisko spustiti i besramno lagati iz samo njima poznatih razloga. A pogotovo je neshvatljivo kada je to netko koga znaš u dušu, s kime si proveo godine života, pružio mu sve, dao mu sebe...I nakon svega čuješ takve gadosti, da ustvari nemožeš pojmiti što se tom biću desilo, koliko se promijenila ta osoba. A mislio si da ga znaš bolje nego sebe i nekad si bio spreman dati sve za njega i on za tebe...Netko koga si volio, tko je volio tebe, s kime si djelio dobro i zlo, prošao, proživio i preživio toliko toga, koliko mnogi cijeli svoj život ne prođu...
A ono što me još i više fascinira u toj cijeloj priči je da taj netko ne shvaća da ustvari pljuje po sebi i svemu onome što je bio spreman učiniti i činio je u ime ljubavi...
Da, i ovo je jedna heroinska priča sa tužno-sretnim završetkom koji se desio prije par godina...Za mene je završetak sretan, ali za njega je tužan i gorak...Jer danas je on taj koji sjedi zatvoren iza rešetaka na odjelu, a ja sam ta koja ponosno korača u novi život...A na početku priče je bila obrnuta situacija - ja sam bila ta koja se borila sa ovisnošću i koja se skrivala od života. Danas je to on...Ali, naravno, kao i u svakoj priči ja sam glavni krivac za njegovu ovisnost - jer uvijek je netko drugi kriv. Danas priča laži kako ja obmanjujem sve oko sebe, kako sam ustvari ja ta koja laže, koja je na održavanju...A on je moja žrtva, ja sam ga povukla u svijet ovisnosti i obmane, ja sam kriva što je on ovisnik o heroinu...Čak ni činjenica da se drogirao davno prije nego smo se i upoznali ne igra nikakvu ulogu u svemu. istina, nije bio heroinski ovisnik, ali je zato uzimao sve ostale droge. Heroin mu je bio samo šlag, šećer na kraju...Nema ni veze što sam ja bila ta koja ga je preklinjala da to ne radi, da se ne igra vatrom jer će sagoriti jednoga dana. I to se desilo...
Nema ni veze što sam mu spasila život nekoliko puta, kada su ga njegovi prijatelji overdoziranog ostavljali meni pred vratima, što sam svoju terapiju davala njemu samo da se izvuče iz toga prije nego što potone do kraja...To je sve zaboravljeno. Sada samo priča ono najgore o meni, misleći da će ga to dići u nečijim očima - jer on je bio i on je 'frajer'...Samo je zaboravio onu staru izreku - ko visoko leti, nisko pada...a on je tako žarko htio letjeti, biti priznat, biti 'netko i nešto'...Sada je nitko i ništa, dijete zarobljeno u odraslom tijelu za kojeg i dan danas majka i baka rješavaju njegove probleme. Izgubljen na ovome svijetu, još uvijek traži utjehu u heroinu, pokušavajući na taj način rješiti se majčinih skuta iza kojih se cijeli život krije i iza kojih bježi čim iskrsne neki problem u njegovom životu...Dokazati da je on 'faca'...
Žalosno kad se samo sjetim koliko je lijepih trenutaka bilo u toj priči...Koliko ljubavi, osjećaja, iskrenosti...No, sve te lijepe trenutke je u sekundi 'izbrisao' iz mojih sjećanja kada sam shvatila kakva je ustvari osoba...Namjerno ne želim reći čovjek, jer da bi bio čovjek moraš imati svoje 'ja'... I stajati iza svega što si rekao, ali u ovoj je to priči nemoguće...Jer sve što on govori su odrazi njegove nemoći, jala, zavisti i ljubomore...
Žalosno je kada znaš zbog čega i otkuda tolike laži...
Tanka je granica između ljubavi i mržnje...
A ono između, što ja osjećam – ravnodušnost...zaborav...ništa...

Love, love, love...

Dugo nisam pisala...A imam osjećaj da bi mogla sada ispisati stranice i stranice teksta. Koliko novih spoznaja, veselja, osmjeha na mom licu. Sunce je zasjalo i ja sam živnula...Svaki dan izlazim van, osmjeh ne silazi sa moga lica i sve se to zbiva samo iz jednog jedinog razloga...Ljubav...toliko je toga napisano o njoj, ali kada se jednog dana probudiš i shvatiš da je tvoja ljubav stvarna i vječna, kada u potpunosti nestane onaj strah od gubitka - tada osmjeh više ne silazi sa tvoga lica...Svakog se jutra budim sve sretnija i sretnija, i ponekad se pitam - zar uistinu čovjek može biti toliko sretan jer je osjetio, doživio i živi svoju ljubav...Kada se prestaneš bojati da ćeš se drugoga jutra probuditi u hladnoj postelji, a miris vaše ljubavi je još uvijek prisutan...
Bilo mi je teško prihvatiti činjenicu da će Najdraži jednoga dana možda otići i stalno sam se borila s mišlju o praznini koja ostaje kada se nekome u potpunosti predaš, kada mu daješ cijeloga sebe, bez ikakvih granica...Željela sam, kao i skoro sve žene ovoga svijeta potvrdu da me voli, da nosim njegovo prezime...Bila sam sumnjičava, ljubomorna, borila sam se sa demonima iz prošlih dana, kada nisam bila sigurna u ništa...Ali, danas sav je strah nestao, ja sam se u potpunosti predala i dajem cijelu sebe, ne strepeći da će on jednoga dana otići...Jer on me pustio u svoj svijet, daje mi cijeloga sebe, i napokon više nema onoga straha da će moj bivši način života uništiti ono najdivnije što postoji na svijetu...Nas...
Trebalo je vremena da i on upozna i navikne se na pravu mene, i nije bilo lako ni njemu ni meni zadnjih par mjeseci...Prešli smo onu granicu. Danas je bitno samo da je tu pored mene i da sam ja pored njega...Više ne pokušavam uvjeriti se u njegovu ljubav na krive načine. Jer postala sam svjesna da za ljubav koju djelimo nije potrebno ništa osim nas dvoje...Nikakvi dokazi, poput prstena na ruci, samo osjećaj koji oboje nosimo duboko u sebi - da je cijeli život pred nama i da ćemo iskoristiti svaki trenutak koji nam se pruža na najbolji način...da nećemo gubiti vrijeme i jednoga dana žaliti....da ćemo živjeti nas i našu ljubav onako kako ona to i zaslužuje...Potpuno, iskreno i bez granica...Jer cijeli svijet je naš sve dok imamo jedno drugoga...A to je cijeli život....
I svakoga ću se dana buditi sa osmjehom na licu i osjećati toplinu njegova tijela...