Faze

Pretpostavljam da sam i ja stigla u onu fazu preispitivanja same sebe, traženja razloga da ne pokleknem i da sebe nastojim uvjeriti da je ipak bolje biti čist nego popustiti kad stignu prva sranja...Priznajem, izgubljena sam zadnjih dana, ležim u krevetu i razmišljam po cijele dane...No, i u cijelom tom konfuznom stanju, ne nalazim razloga da se vratim hepovima i dopu. Ponekad se niti nemogu sjetiti onog feelinga koji mi je dop pružao...kao da sam potpuno blokirala te informacije u mom mozgu. Znala sam da će doći i ovaj period kada ću biti ranjiva, slaba, samo korak do povratka, ali ipak nisam učinila taj zadnji korak. Nešto mi brani. Ponos, sreća, Najdraži?! Ne želim iznevjeriti sebe, ni ostale koji su vjerovali u mene. To bi mi bio najgori šamar, najgori pad svih ovih godina....
Teško je, prokleto je teško. Gurati naprijed, a za sobom vući taj teret ovisničke prošlosti. Ispuniti sva svoja i tuđa očekivanja, ponekad mi se čini nemogućim ciljem. Ali, ne predajem se, ne posustajem. Rađe se povučem u osamu, izguram taj dan najbolje što mogu...naravno, da nema Najdražeg bilo bi puno teže, mislim čak i nemoguće.
U glavi je kaos...tisuće misli, informacija, pitanja, a sve traži odgovore...na koje ja nemogu odgovoriti, već samo život i vrijeme. Borila sam se za sebe, napravila sam ono što svi smatraju najtežim, ali ono što dolazi poslije - to je najteže. Postati 'normalan', izbrisati tragove prošlosti i krenuti dalje...
Neznam odgovore na mnoga pitanja. Ali ono što znam je da više nikada neću pokleknuti, vratiti se u taj svijet...Jer želim biti čovjek sa svim osjećajima. Želim slušati, vidjeti, osjećati, plakati, smijati se...Želim se osjećati živom i živjeti sa razlogom, a ne živjeti samo da živim...