On

5:00 ujutro...nisam spavala skoro ništa noćas..ustvari zaspala sam oko 22:00 i probudila se oko 2:00...
Dan počinjem sa 'Because you loved me' i toplim nescafeom...
3 sata sam ležala u krevetu pored Najdražeg i vrtila slike prošlosti. Samo tuga, jad i bol. Bilo je i sretnih trenutaka u tih 13 godina, ali nažalost oni ružni su ih daleko nadmašili...a moglo je sve biti drugačije. Samo da sam u jednom trenutku svoje mladosti donjela ispravnu odluku...ali, iz straha, srama, neznam ni sama čega više počela sam se drogirat samo da zaboravim....vrlo skoro sam postala ovisna o boli. Počelo je sa rezanjima same sebe, nikad nisam htjela imati dečka, samo sam brijala i uživala u boli odbijanja i odbacivanja...totalna autodestrukcija, namjerno sam si nanosila bol...a čemu?!
13 godina je trebalo da napokon nekome kažem...ni doktori, ni psihijatri nisu to mogli izvući iz mene...zakopala sam to duboko u sebe, znajući što si radim, ali samo sam htjela zaboraviti...došao je dop - moj spas, moj zaborav...i trajao je godinama...radila sam sve samo da ubijem taj osjećaj...nije bilo bitno koja je droga, samo daj, daj, daj...Daj da ne boli, da me ne proždire, da mi ne trga srce...

I onda je došao on...vjerovao je u mene, vidio u meni ono nešto što nitko drugi nije vidio. Posvetio je skoro godinu dana svog života boreći se samnom i za mene. I, napokon, u jednom trenutku uhvatila sam 'dnevnik' i ispisala 10 stranica o svome životu...Tuga u njegovim očima mi je rekla sve. Tada sam napokon shvatila da je on tu uvijek i da će uvijek biti uz mene. Samo je rekao - prošlost je prošlost...što je bilo - bilo je, vrijeme se nemože vratiti...točno 13 dana kasnije popila sam zadnji heptanon...jer sam znala da će on uvijek biti tu...bez obzira na sve...
Ono što osjećam uz njega, prvi sam puta i osjetila uz njega. A to je sigurnost i ona prava ljubav - bez ikakvih granica...kada daješ sebe u potpunosti, bez straha...a zauzvrat dobijaš isto toliko, čak i više...
Zauvijek...