Apoteka

Vratila sam se iz apoteke, gdje sam išla Najdražem po Voltarene jer ga boli zub...
Ulazim ja u apoteku, odmah ugledam dečka kako drži 50 kn u ruci i točno sam znala šta će mu magistra dati. Gan. Pita njega magistra - pa dobro, inzulinski je kunu i deset lipa, kaj nemaš sitnog?! Jer, ja ti nemam za uzvratit. On ju onako bespomoćno pogleda, i kaže pa donjet ću vam kasnije. Na to ja izvadim kunu i dest i rekoh - evo, imala sam i ja takvih problema...Pogledao me, u očima mu je bilo veliko hvala, ali istovremeno i takva neizmjerna tuga. Pitao me kolko si čista?! I ja mu kažem od dopa god i 2 mj., od hepova 45 dana...i vjeruj mi, možeš se i ti skinuti, samo riješi to sa sobom u glavi. I tako on odlazi iz apoteke, okrene se i kaže - hvala još jednom i sretno...Na to sam mu odgovorila - sretno tebi, jer je tebi sreća ipak potrebnija da se skineš. Kako je izašao iz apoteke, magistre su me pitale kako mi je uspjelo to sve, da li sam bila na lječenju negdje , u komuni...Na što sam im rekla - ne, sve sam sama napravila...jednostavno sam riješila sama sa sobom u glavi i rekla dosta...prvo sa heroinom, prije 14 mj., a onda i sa heptanonima. Pita me magistra - kolko si čista od heptanona?! Rekoh ja - danas 45 dana. Na to me pitala - na kolko si bila; 3,4 komada?! Kad sam joj odgovorila - ne, bila sam na 20 i preko noći prestala, na to je samo pitala - pa kako?! Naravno, moj odgovor je bio - sve je u glavi...dok ne rješiš sam sa sobom, nema skidanja. Na što su se magistre složile i rekle - da, sve je u glavi, dok čovjek to stvarno ne odluči nema ništa od skidanja. I tako je magistra, starija, stala samnom sa strane, i počele smo malo pričat kako sam izdržala krize, tko mi je pomogao pri odabiru lijekova - normalno, ponosno sam rekla dr. Moravek, on je moj doktor - kako je sada, šta radim sada, jel me vuče natrag?! Ja rekoh - jednostavno, sada živim kao i svi normalni ljudi - radim, čistim, perem, spremam, odlazim u dućan, pišem na dokijevim stranicama, gdje sam joj usput objasnila sve o www.moravek.org i ona se složila kako je to divna ideja, da bi trebalo više toga biti..Isto tako, rekla sam joj da imam Najdražeg, koji mi je velika podrška...i da još uvijek imam doma 40 hepova, na koje uopće ne mislim; da nije bilo trenutka u kojem sam ih poželjela popiti...Onda je magistra meni počela pričat kako imaju stalne pacijente koji dolaze po hepove, kaže jedan se uspio skinut i čist je, ali ovi drugi - ništa..Imamo jednog koji je na 40 kom dnevno i nemože i nemože ispod toga...Na to sam joj odgovorila - bila sam ja i na 30 i na 40, plus brdo drugih ljekova i šlagiranje uz to, pa sam se ipak skinula...Na to smo se obje, ponovo, složile da je sve u čovjekovoj glavi...Polako smo završavale razgovor i kaže meni magistra - nemoj da ti se desi da, kako Sakoman kaže, budeš recidivirajući, a ja se nasmijem i kažem - ne, ja ću biti doživotni apstinent...Nasmijemo se obje, magistra kaže - sretno i držim fige da izdržiš, i ja otvarajući vrata od apoteke kažem - naravno da hoću, drugačije nemože biti...

Prvi i zadnji šut

Neznam zašto, ali danas sam se sjetila svog prvog šuta...
Bilo je to, ako se ne varam, početkom '94. godine (imala sam 17 godina)...Sjedila sam na kavi u bircu i taman su došli frendovi iz kvarta...vratili su se sa terena/bojišta, sredili dop i išli prema stanu jednog od njih...jedinog kojeg nisam poznavala. I pita mene, danas pokojni L., 'oćeš ići s nama, daj ajde, idemo se pošteno ušlagirat, mi došli s terena, ajde, ajde....' . Znala sam da se svi furaju, i rekla sam L., ok ali ja se neću ufurat, ja ću šmrkat...I tako na putu do tog stana na Knežiji, otišli su u apoteku, kupili brdo ganova (šprica). Došli smo u stan, ja sam sjela u dnevnu sobu, oni su u kuhinji sve spremali...nervoza je bila i više no očita...Dođe L. do mene i kaže daj mi stisni ruku i daj mi pomozi da se sredim...Ja to napravim i kad se sredio, pitam a gdje je moja lajna?! Na to će on: 'A u p.m. mi skroz zaboravili, sve smo stavili u čep..ma daj kaj ima veze, jedno furanje, uostalom kad te fleš pukne vidjet ćeš da je bolje od šmrkanja.' Nekoliko trenutaka sam razmišljala i rekoh sama sebi - ma jedan šut ko nijedan..da i to probam...I izvadi L. novi gan, uvuče poprilično dopa u njega, kaže zavrni rukav, drugi frend me primio za ruku...Znam da sam se bojala, ali istovremeno sam jedva čekala da osjetim taj prokleti šut.. I L. mi nađe venu, uvuče u gan krv, i počne me lagano furat...odjednom je moje tijelo preplavio takav osjećaj ugode, takva divna bezbrižnost, sve je odjednom bilo divno i krasno...no kako se šut bližio kraju skužila sam da mi je ipak malo previše. Išli smo gledati film 'Rush', toga se sjećam jer je film o prikrivenim policajcima koji se navuku na dop...Ležala sam na krevetu, kljucala, od filma sam možda vidjela kojih 15-min, ali bilo me baš briga. Bila sam u svom svijetu. Nakon kojih 2,3 sata kad je dop lagano popustio, ne samo meni, svi su se išli puknut. Ja reko - hoću i ja..Malo su se pogledali, pitali jesi sigurna da ti neće biti previše?! Samo sam rekla - samo ti mene sredi...I opet sam se ufurala...Kljucala sam strahovito. Znam da smo morali otići iz stana, hodala sam kao u nekom oblaku, L. me pridržavao. Taj dan nikada neću zaboraviti. Taj dan je bio početak pakla. 8 mjeseci kasnije furala sam se skoro svaki dan. D. i ja. Uvijek bi bili kod mene, on bi donosio dop, a moja bi mama mislila kako je divno što sam s dečkom i što sam se napokon smirila...Naravno, sve je bila gluma.
L. je umro prije nekoliko godina, pokoj mu duši. D. je u zatvoru. Ostali od ekipe koja je onaj dan bila u stanu, svi imaju hepatitis C...
Ja, kada sam shvatila što znači nekome dati prvi šut ili prvi put dop, obećala sam sama sebi da to nikad nikome neću učiniti. I nisam. Preklinjala me jedna frendica, preklinjalo me puno ljudi, jer su znali da mogu lako naći venu na svačijoj ruci...ali nikad to nisam učinila. Jedino sam furala one za koje sam znala da se đankaju već dugo vremena i da im je teško naći venu. Pred kraj mog šlagiranja, ja nisam imala više mjesta gdje bi se pucala, pa sam morala u prepone...Nakon toga, i nakon furanja u vrat, rekla sam sama sebi - vidiš da te dop više ne šlagira, a uostalom nemaš se ni gdje više pucat...I to je bio početak kraja...Nakon toga sam se ufurala još 2 puta...Zadnji put prije godinu i 2 mjeseca...

Forum

Danas sjedoh za komp ujutro i počnem pisat mail frendici koja se liječi u Narcononu. I tako pišem ja, kad evo diže se icq prozor i doki me pozdravlja. Kaže - 'Ajde, idi vidi jel' ovaj forum liči na nešto, jel' sve ok?' Ja pogledala, rekoh sve ok doki, pa kaže doki - 'Daj se registriraj da malo to probamo'. I ja se registrirala. Nabacila neku temu, čisto probe radi, da vidimo jel' sve funkcionira. Kad ono evo prvog odgovora na moj post. Malo sam ostala zbunjena, kako tako brzo, ali dobro. I kaže doki, odi sad pogledaj, stavio sam te za moderatora foruma. I kad sam vidjela na koje me teme stavio za moderatora, ostala sam - paf. Ipak nije mala stvar da netko ko doki, ima toliko povjerenja u mene, friško čistu osobu (btw danas je 39 dana da sam skroz čista), da mu moderira forum. No, kako sam ja bila izrazila želju da svojim iskustvom pomažem ljudima, to mi je samo pokazalo da doki stvarno vjeruje u mene i moje skidanje. Jer rijetki su oni koji svojom voljom odbace prvo dop, a onda hepove...Bez ikakvih odjela i komuna. No, da ne skrenem s teme, isprobali smo forum, forum radi i bilo bi mi izrazito drago, kao i dokiju da se učlanite i aktivno sudjelujete u raspravama :))

www.moravek.org/forum

Test 1

Jučer doki i ja pričali preko icq-a, i pitam ja njega jel' riješio onaj test o tipu osobe kojoj pripada...I sad kaže doki, ajd idem to rješiti sada. I rješio doki test i kaže: 'pa gdje ste ovo našli, prvi test koji je stvarno kvalitetan'...Normalno, ja odmah zablistala, jer ipak pohvala od dokija, od jednog mr.dr.sci.spec.psih. nije mala stvar :)). I tako mi raspravljali o tome testu i pita on mene što se ja stvarno konzervativno oblačim?! Ja reko -pa da...probajte se zamislit u nekoj uskoj majici i nekim hlačama s lancima..Pa je počela rasprava o modi i što je to uopće moda i funkcionalnosti odjeće i obuće. Nevjerojatno kako iz jednog pitanja, nastane cijela rasprava. I zaključak koji bi ja izvukla iz cijele rasprave je definitvno - Ostanite vjerni i dosljedni sebi. Budite ono što jeste. Ne glumite nekoga tko niste samo da bi vas okolina prihvatila. Tako i tako u životu ima malo pravih prijatelja, a poznanici su samo prolazni dio vašeg života. Cijenite sebe i svoju individualnost.