Changes

A magistra jučer u apoteci...Žena me izljubila kad je čula za što mi trebaju lijekovi. Nevjerojatno kako su ljudi odjednom postali susretljivi. Prije bi me prezrivim pogledom 'prokleta đankerica' izbacili van.
No, ja već otutlala na to sve.
Još kad bi na majčina zanovijetanja / moljakanja otutlala, to bi bilo savršeno. Moj dragi samo kaže 'da' ili 'ne' i fajrunt. A mama uvijek, pa daj kaj nebi danas mogla malo manje i tako vec godinama. Množina. Nije 1 god. ne 2, nego preko 6. Ajd, bilo je i prekida koji su trajali čak i godinu dana. To o hepovima pričam. Ali sad ih više NEMA. I uvijek ista priča. No, ajd popravlja se. Posvađamo se, ona se rasplače, nabije mi osjecaj krivnje i onda ga ježi. Shvacam ja da je njoj užas gledat vlastito dijete kako se fila sa tabletama (iako sada nisu hepovi i trebala bi biti sretna zbog toga), ali ipak zar u toliko godina još nije shvatila?!
Ne shvaća da kriza boli, da kriza razara i da je prokleto realna...

On-line help

Još malo pa će biti i 13-ti dan bez hepova...Moja prokleta slabost. Danas je 8-mi dan. Osjecam se poprilično dobro. Ustvari, osjecam se sasvim normalno. S obzirom da je moj najdraži doktor odmara od blagdana, mi to savjetovanje i kontrole preko maila i ICQ-a obavljamo. Ono drž' se, ako si odlučila vec smo 'big job' obavili.
Ustvari super je to stvar, sjediš doma zavaljen u svoju foteljicu i psihijatar i ti lijepo razgovarate, ja mu se jadam, i pričamo o mojim simptomima. Ma vraga mu se jadam. Ja sam strong woman. Kad zatupim, nema povratka.
A ima i još jedna divna prednost. Nemoram gledat sve one face koje sam godinama gledala. Jupi di da :)

13

13 godina drogiranja.
13 mjeseci čista od dopa.
13-og sam upoznala njega.
13 godina nesreće u mojoj obitelji.
13 je bio broj kuće u kojoj sam stanovala.
13 godina sam išla u isto mjesto na ljetovanje.

13?! Sretan ili nesretan broj? Meni će ipak biti sretan.

Krik

Znaš li kako je teško spavati, a budan biti. Gledati svijet oko sebe, neznajući kamo pripadaš.
Misleći da se više nikada nećeš probuditi iz tog prokletog sna.
Gledaš vrijeme kako prolazi, minute, sate, dane, godine...Vrištiš na sav glas, a nitko te ne čuje. Ne čuje tvoj krik.
Očajnički tražiš nekoga tko će shvatiti, pružiti ruku i otvoriti srce. Pustiti te u svoj svijet...jer tvoj vlastiti svijet je sagrađen u oblacima laži, prevare i obmane.
Znaš li kako je to kad polako umireš...a svjestan si toga.
Tiho i nečujno nestaješ...
Negdje, jednom.
Netko će čuti moj krik...