Subutex - kraj

Počelo je negdje oko Božića. Svaki novi Subutex priređivao mi je nova sranja. Više se nisam osjećala dobro, smetao mi je i činio me potpuno rastresenom. Osjećala sam se, blago rečeno, loše.
Najdraži, njegova sestra i ja krenuli smo par dana prije Božića kod njega. Mislila sam, odlično, idemo malo na more, svježi zrak, mir, sredit će se zbrka u mojoj glavi. Koja je bila poprilična zadnjih nekoliko dana. Međutim, već na putu prema dole meni je bilo loše. Imala sam osjećaj koda ću iskočit iz vlastite kože. Znojila sam se, bila sam sama sebi čudna i sve oko mene je bilo čudno. Kad sam nešto htjela reći jedva sam normalno otvarala usta, glas mi je bio nekako drugačiji i jedva sam kontrolirala jačinu svoga glasa, tako da je u par navrata Najdraži rekao da se prestanem derati ili da glasnije govorim jer me ne čuje. Sklupčala sam se na suvozačevom mjestu, uzela Cosmo i pretvarala se da čitam. Ruke su mi se tresle, dlanovi znojili i mislila sam da ću izludit. Muzika me živcirala i imala sam osjećaj da sam na nekom lošem tripu.
Kad smo stigli već je bio pao mrak i ja sam odahnula. Nekako sam 'odradila' večeru i večer u krugu obitelji i jedva sam čekala da legnem. Umor me lomio, ali zaspati nisam mogla. Vrtila sam se nekoliko sati prije nego sam zaspala. Najdraži je naravno zaspao čim je vidio jastuk.
Ujutro sam se probudila i popila Subutex. I opet, sve ispočetka. A trebam biti normalna. Jer njegovi neznaju ništa o mome ovisničkom životu. Popili smo kavu, nisam ništa jela jer mi se hrana gadila. Nekako sam izgurala do ručka. Pa onda do večere. I tako 5 dana. Bježala sam čim sam mogla od tuđih pogleda, skrivala se u sobi sama sa svojim bolesnim halovima, navečer nisam mogla zaspati i svakim je danom bilo sve gore i gore.
Zadnju je večer Najdraži izašao sa prijateljima, a ja sam ostala doma. 2 sata činila su se kao vječnost. Mislila sam da ću poludit od halova koji su me prali. Sklupčala sam se u krevetu, pokrila se preko glave, no ništa nije pomoglo da se barem malo smirim. Čula sam kako se razgovaraju na donjem katu, svaku riječ, smijeh, a vani je puhala bura i to sve zajedno je bilo toliko glasno i paralo mi je uši. Tek kad je on došao i zagrlio me, nekako sam se 'smirila'. Plakala sam ko kišna godina i rekla mu da ja više neću piti Subutex jer takvo tripoidno stanje više nemogu podnjeti.
Slijedeći dan vratili smo se u Zagreb, Subutex nisam popila i tako je počelo skidanje sa Subutexa. Čim sam došla doma, nazvala sam Doca i objasnila mu šta mi se dešava i rekao mi je da je to normalno kod neke skupine ljudi. Da mi se organizam napunio Subutexom i da više nemože podnjeti i da izdržim koliko mogu do slijedećeg. Ali da ne prekidam tako naglo, već da radim što veće razmake. I opet, po neznam koji put, krenulo je. Skidanje. No, ovaj puta je to bilo nešto sasvim drugačije od onoga na što sam već bila navikla. Neusporedivo sa bilo kojom krizom koju sam doživjela.
Slijedećih mjesec dana bio je pakao. Puna 2 tjedna me pralo to bolesno tripoidno stanje mozga, već sam pomišljala da se nikad neću vratit u normalu. Znojila sam se i smrdila ko svinja, osjećala da kroz svaku poru na momu tijelu izlazi otrov. Začudo nisam bila živčana, ništa nije boljelo, ali tepla me zima i nisam mogla spavati. Samo bi satima buljila u nešto. Bolje reći kroz nešto. Spavala nisam danima i polako me lomilo. Popila sam ukupno 2 Subutexa nakon Nove Godine, a zadnja četvrtina koju sam stavila u usta je završila u wc-u. Povratila sam ju. Valiume i Catapresane sam izbjegavala, tu i tamo bi popila jednu-dve tablete. Uza sve to, vukla sam preko mjesec dana neku kretensku temperaturu, ali nisam išla doktoru jer nisam htjela da me vidi u takvom stanju. Jebeni ponos. I onda je jedan dan bilo bolje, pa drugi još bolje i tako svaki dan sve je postajalo bistrije i normalnije.
Jednog sam se jutra probudila normalna, naspavana i s osmjehom na licu. Zagrlila sam Najdražeg. To je jutro bilo kraj svih mojih sranja i ovisnosti.

Nikad više

Dugo me nije bilo.
Dugo vremena nisam pisala 100% čista. Napokon, došao je kraj mojem robovanju svakakvim drogama, pilsevima i ostalim sranjima. Pakleno sam se namučila sa skidanjem, ali sada mogu barem reći da je sve iza mene i da sam slobodna. Potpuno slobodna. Bilo je brdo uspona i padova, ali ovaj put mirne duše mogu reći da se više ne vraćam. Ni pod razno. Ni u stanju najvećeg ludila. Nema šanse. Ne mijenjam više sebe i svoju slobodu za ništa.

Petak je bio metak

Ajde bar sam nešto napravila kako sam zamislila. Ne pijem 3 tbl, već 2 tbl Subutexa dnevno, ali ih pijem svaki dan. Ono što sada radim je da povećavam razmake između popijenih tableta - tako sam npr. jučer popila u 8 ujutro, a danas u 16 sati. 'Polako, kaže Doc. Radi što veće razmake i napravit ćeš i to da ih piješ svaki drugi dan. Kud uvijek žuriš?!' Žurim, naravno da žurim...što prije prestati. Jer me ovo vraća unazad. Jer mi je ovo šamarčina koja boli više od ičega. No, kako je tako je, i iz svoje kože nemogu izletiti. Ali, barem mogu biti normalna, obavljati stvari, razmišljati, što na drugim pilsevima nisam mogla.

Jučer sam imala jutarnju jurnjavu. Dizanje u pol 8, pa onda kupaona, sređivanje, jurnjava s jednog na drugi kraj grada, pa kod doktorice po uputnicu za kontrolu kod kirurga, pa obavi ovo, ono, onda još po recept i 10-minutni razgovor kod Doca. Spuštala sam se prema izlazu, jer me Najdraži opet čekao u autu (sreća moja), kad zove on i pita 'Jesi gotova?!'. Rekoh 'Jesam, ali idem vidjet kakva je gužva na kirurgiji pa da obavim i kontrolu kod kirurga, kad sam već tu'. Nije mu baš bilo drago, ali rekao je da odem provjerit iako je on bio za opciju da odem u ponedjeljak. Ulazim unutra, prvo me ošinuo smrad i zagušljivost ambulante na kirurgiji, pogledam na ploču i piše da mi doktorica prima pacijente do 10 sati - pomislih sranje! Pitam sestru na šalteru, kaže ona 'Radi doktorica, ima dosta naručenih (naručenih?!), samo odite tamo pred njenu ambulantu'. Pokucam ja na vrata ambulante, otvori mi mlada ljubazna sestra, ja joj objsnim zašto sam došla i kaže ona 'A pričekajte malo, evo dolazi doktorica sa odjela, primit će vas prvu, operirani imaju prednost'. Za 10 min evo doktorice, sestra me odmah zove unutra, ja se počela skidat, doktorica kaže 'Ma nemorate se skidat, dajte da vidim...aha, super...to je to, nemorate više dolazit na kontrole. Gotovi ste.' Izlazim van nakon 3 minute, svi me gledaju, naravno nakon početnog gunđanja o tome kako idem preko reda i pitaju - 'Kaj ste već gotovi?!' Kimnula sam glavom, nazvala Najdražeg da se spusti po mene, uletila u auto i samo mu rekla - 'E da smo se zbog ovog dizali i gužvali po gradu u ponedjeljak ujutro, objesio bi me. Bila sam unutra 3 minute i samo je pogledala šavove.' Zapalila sam cigaretu i krenuli smo doma. Bilo je podne, a ja sam toga jutra obavila brdo stvari u najkraćem mogućem vremenskom periodu. Ne sjećam se kada sam zadnji puta rješila toliko stvari tako brzo i da je sve ispalo onako kako je trebalo. Osjećala sam se super...

Subutex

Ovaj Subutex stvarno nije loša stvar. Ustvari – super stvar. Jučer sam bila kod Doca, dogovorili smo da dalje pijem po 3 tbl a 2 mg dnevno i da pokušam raditi što veće razmake između uzimanja. Jer naime, zadnje 3 tbl sam popila u subotu oko podne i jučer mi uopće nije bilo nešto posebno loše. Malo sam se znojila, nervozica minimalna i više na psihičkoj osnovi, a bolovi – da sam i zaboravila na njih jer smo prije Najdraži i ja bili nešto obaviti i uz priču, zezanciju i smijeh zaboravila sam na svoje lagane tegobice. Danas sam popila samo 2 tbl iako bi kao danas trebao biti dan neuzimanja, ali obzirom da Subutex, u principu, funkcionira na osnovi više tableta – dulje djelovanje, a ne veća učinkovitost odlučila sam popiti danas 2 tbl tako da mi povuče i djelovanje jučerašnjih tableta pa onda neću sutra ništa popiti. Doc je mislio da skidam po pola tablete, ali ja kao strong&brave woman odlučih odma jednu dole tako da si istreniram psihu da su i 2 dovoljne do preksutra. I da su 2 dovoljne za 2 dana.
A sad malo obrazovnog programa i da Vam opišem kako djeluje taj Subutex i koji je to vrag uopće.
Subutex iliti buprenorphinum uzima se isključivo sublingvalno, znači tabletice se stave pod jezik dok se ne otope i to je jedino djelotvorno i sigurno uzimanje lijeka. Malo je gorkast, ali brzo se otopi – za nekih max.5 min. Buprenorphin je opioid i djelomični agonist/antagonist, što će reći nema ništa drugo uz Subutex. Čak bi i Valium mogao dovesti do respiratorne depresije i smrti i već su zabilježeni takvi slučajevi. Stoga oprez, stvarno su složili stvarčicu koja nije za zezanciju! Naravno, nema ni alkohola, benzodiazepina, drugih depresora središnjeg živčanog sustava, drugih opioidnih derivata tipa analgetici i antitistici. Zatim, neki antidepresivi, sedativni agonisti H-1 receptora, barbiturati, anksiolitici, neuroleptici, klonidin i njemu slični pripravci, te MAOI (inhibitori monoaminooksidaze). Iz ovog se vidi da je Subutex solo igrač ;) , što lijepo piše u uputstvima – Buprenorphine ima širok raspon sigurnosti zbog svog agonističkog/antagonističkog djelovanja, što ograničava njegove depresorne učinke, osobito na srčane i dišne funkcije.
Što se tiče doziranja i načina upotrebe, evo što piše. Kada započinje liječenje Subutexom, liječnik mora znati za djelomični agonstički profil molekule buprenorphina. Buprenorphin se veže s opioidnim receptorima (mi i kapa) i može izazvati simptome apstinencije kod bolesnika koji su ovisni o opijatima. Početna terapija – inicijalna doza daje se jednom dnevno, a iznosi između 0.8 i 4 mg. Ovisnici koji nisu uspostavili apstinenciju – jedna doza daje se najmanje 4 sata nakon zadnjeg uzimanja opijata ili kada se pojave prvi znakovi apstinencijske krize. Bolesnici koji primaju metadon – prije nego što započne liječenje Subutexom, potrebno je smanjiti dozu na 30 mg dnevno (6 hepova). Subutex može izazvati simptome apstinencijske krize u bolesnika koji su ovisni o metadonu.

Nadalje, nakon što je postignuto zadovoljavajuće razdoblje stabilizacije, doziranje se postupno može smanjiti na manju dozu održavanja (to omogućavaju i olakšavaju tablete jer su tablete u dozama od 0,4 mg, 2 mg i 8 mg – ovih od 8 mg nema kod nas - a i lako se lome na pola npr. ove od 2 mg koje ja uzimam). Kad se procjeni primjerenim, liječenje se u nekih bolesnika može prekinuti.
Nuspojave – opstipacija (zatvor), glavobolja, nesanica, astenija, mučnina i povraćanje, nesvjestica i vrtoglavica, ortostatska hipotenzija, znojenje.

Eto, navela sam neke osnovne podatke iz uputstava, a tko se odluči na Subutex tako i tako će sam pročitati sve.
Sada nakon obrazovnog programa, nastavljamo u revijalnom tonu gdje ću Vam ja opisati moj osobni doživljaj Subutexa.
Pijem ga tjedan dana, osjećam se stvarno super – nema bolova, nervoze i tih sranja, a ono što je meni najbitnije osjećam se skroz normalno tj. nema onog osjećaja ušlagiranosti, kljucanja i usporenosti ko na hepovima. Imam energije, mozak funkcionira super, mogu normalno raditi od svog posla do kućanskih poslova, čak mi je to i baš super, nema nikakve želje za nekim drugim lijekom a pogotovo ne za dopom ili hepovima. Doduše, to kod mene već dugo ne postoji, još malo pa će 2 godine da sam clean od dopa i još malo pa godina dana otkad sam se skinula s hepova. Ali bez obzira na te činjenice, stvarno nemam potrebe uzeti Valium, Tramal, ma ništa! Naime, ja sam se zeznula sa Tramalima nakon operacije i dogurala do 15 tbl Tramala retard (mrcine od 100 mg). Ponekad kad uzmem Subutex, prvih sat-dva nakon uzimanja (inače, počinje djelovat jako brzo, nakon nekih 15-min) malo se osjećam uljuljkano, ali to brzo prođe. Ustvari ide mi na živce taj osjećaj i jedva čekam da prođe i da je glava bistra. Recimo danas sam se probudila sva kenjkava zbog promjene vremena, jer sam prokleti meteropata i 15 min nakon Subutexa sve je nestalo - od lošeg raspoloženja i promjena raspoloženja, kenjkavosti, bolova do onog ‘ništa mi se neda i pustite me svi na miru, hoću samo spavati’ i pišem Vam ovo. U međuvremenu me frendica nazvala i dobro smo se nasmijale, zajebavam se sa Najdražim koji je btw. ponosan što sam uzela samo 2 tbl i rekla da ću tako nastaviti svaki drugi dan, ali neće ništa reći. Ma vidim ja njemu na faci da mu je drago.
A jučer kod Doca, ulazim ja oko podne vani pred ambulantom već čekaju iako Doc radi od 13:00, i pitam jel Doc tu. Svi graknuli 'Je, al nema šanse da te primi, možeš kucat kolko oćeš!' Ja pokucala, Doc mi mahne rukom da uđem i da sjednem na optuženički stolac. Napisao mi receptić, malo se zapričali o količini, doziranju, djelovanju Subutexa i tome kako mi ga je prepisao jer je siguran da neću napraviti nikakvu pizdariju i uzeti nešto, pričala sam mu kako sam jednu curu sa foruma pripremila za odjel i onda smo se bacili u raspravu o korisnosti foruma i blogova. Najdraži me čekao u autu jer sam i zadnji put samo ušla unutra, a naći parking u Vinogradskoj je potraga za svetim gralom. Završili Doc i ja razgovor i već ja skoro na vratima, a Doc će meni – 'Ono što sam ti zadnji put rekao o Tramalima i hepovima, to sam najozbiljnije mislio i iza toga stojim!' Ja sam se nasmijala i rekla – 'Znam Doc, znam da stojite iza toga što ste rekli.', a u glavi mi je bila misao – napokon je sranjima došao kraj...

Jer Subutex stvarno nije tableta za igranje – može Vas koštati života. Otkako je došao kod nas već je jedan dečko skoro umro, jer je očigledno mislio da ga može probijat ko Reviu i Nemexin, pojačavat ko hepove sa Valiumima, Tramalima, Catapresanima i ostalim pilsevima. Stvarno ekipa, kod Subutexa toga NEMA…Ako se odlučite, onda budite načisto sa sobom da je Subutex jedina tableta koju ćete uzimati (jedino ako Vam možda doktor ne prepiše pola tablete Catapresana za spavanje), a alkohol, dop i hepove – PREKRIŽITE.

I da, kutija od 7 tableta a 2 mg kosta 67 kn, a procedura podizanja lijeka je ista kao i za hepove - izdaje se na dupli recept koji se upisuje u knjigu narkotika, a izdaje Vam ga liječnik opće prakse na osnovu pisma liječnika.
Izlazeći iz ambulante i ostavljajući Doca, kome stvarno nebi bila u koži, samog da se bori sa masom vidno nervoznih pacijenata, dočekalo me mnoštvo 'mrzim te' pogleda i svi odmah zaskočili Doca guravši mu svoje kartone.

Sretna i zadovoljna ja sam samo nonšalantno išetala van sa osmjehom na licu...

Eh...

Danas je subota. U srijedu sam bila kod Doca, napisao mi Subutex, lagano me 'oprao' i još pred Najdražim rekao, nakon njegovog službenog prigovora Docu, da od njega više nikada neću dobiti Tramale, a kamoli hepove.

Posramljena i manja od makovog zrna, zadnjih par dana samo šutim i slušam Najdražeg. Većinu dana u tišini tipkam, kad mi nešto kaže da napravim to bez pogovora i učinim, bez onoga - 'a jel' bi to moglo malo pričekati?!'. Čak i prije nego stavim Subutex pod jezik pitam da li smijem sada popiti i zamolim tablete. Onda on lijepo uzme vrećicu u kojoj se nalaze skupa sa Valiumima, koja je meni pred nosom non-stop i izvadi ih iz kutije, stavi mi ih u ruku. Tada ja zinem ko lavica, stavim tablete pod jezik, prođem kontrolu kod Najdražeg i čekam da se rastope. Bem ti, al me onaj gorki okus zna ošinut da bi ih najrađe pljunula, ali šutke čekam da se rastope i onda popijem pol litre soka da isperem taj okus u ustima.

Ali nikako da isperem gorčinu u sebi...

Zlo i naopako

Eto i mene. U ranu zoru. Pijem svoj nescafe, pušim ko turčin, slušam Adagio in G minor for organ and strings koji najbolje opisuje kako se osjećam i čekam. Čekam jebeno jutro. Jer opet su mi jebeni Tramali sjebali sve. Nakon mora i operacije opet su me dočekali ko mali vragovi. Slatko su se smješkali iz one bijelo-žuto-zelene kutije i mamili me. Dosta mi je jebenih bolova od ovog, onog i na kraju od neimanja Tramala. Dogurala sam do fine količine retarda i sada opet plaćam. Neznam zašto, ali kao da nikako nemogu iz tog jebenog kruga...

Jučer sam rikavala i ugnjavila Doca i dobila 2 Subutexa u 6 navečer. Sorry Doc, al znate da kad boli onda prokleto boli. Spavala nisam što je očigledno, jer koja bi normalna osoba u 6 ujutro pisala blog?! Sada me čekaju Subutexi neko kratko vrijeme, dok ne prođu sva sranja od operacije. Jer sam na rubu živaca. I Najdraži. On već lagano ludi gledajući me, dok ja šutim i skrivam, ali sakriti se nemože! Prekjučer je već znao šta mi je. Samo je pitao kako dugo?! Uz sve bolove, prokleto me srce boljelo više od ičega kada sam mu rekla istinu. I ono što još više boli je što se nije ni naljutio, nego je samo rekao - 'zaboravi Tramale jednom zauvijek...i ako saznam da ti ih je netko dao, prepisao slomit ću ga...' Lomila sam se što od bolova, što od one najgore stvari koja postoji - grižnje savjesti. Ispala sam zadnja lažljiva kučka, koju je trebao dobro zašamarat i reći mi zbogom i odjebi od mene, ako već nećeš od tih jebenih Tramala. Proklinjem operaciju, bolnicu, proklinjem sebe što sam si dozvolila i dala pravo da serem, lažem, glumim, muljam, varam.

No, on je opet stao uz mene, otišao samnom po te 2 tablete Subutexa jer me nemože gledati kako se grčim doma i postajem histerična luda. I opet će ujutro otići samnom po taj Subutex, jer zna da sam na rubu.

Znam da je ovo zadnji puta da sam nešto ovakvo napravila. No second chance. Ovaj puta ne. U to sam uvjerena. Jer već razmišlja da odemo iz ovog ukletog grada, da odemo daleko od svega i svih i da napokon nađemo svoj mir. Daleko od moje 'divne' obitelji (izuzevši mamu), daleko od apoteka, daleko od svih sranja koje se dešavaju.

Meni još uvijek nije jasno zašto je on još uvijek uz mene, zar je uistinu snaga prave ljubavi jača od svega?!

Bilo mi je 17 godina tek..

Kopala sam po stvarima i našla stari fascikl pun stvari koje sam pisala davnih dana.

Ubiti nekoga...Želja je svakim danom sve jača i jača. Crveno i crno. Krv i noć. Savršeno jedinstvo. Zamišljam kako koračam ulicom, krvavi nož u ruci, sve je tiho jedino moji koraci glasno odjekuju ulicom. Sretna sam. Ne žalim što sam oduzela život. U glavi mi je samo jedna slika - oči koje mole, mole za milost i život koji se gasi. Preklinje me, a ja se samo smijem, smijeh je ispunio cijelu prostoriju i u zraku je miris krvi. Uživam u svakom trenutku. Zabadam nož sve jače i jače u već beživotno tijelo. Ruke su mi pune krvi.
Osjećam potpunu satisfakciju...
Odlazim...
On me čeka. Čeka me da mi nanese bol. Jer bol je nanijeta i bol mora biti vraćena. Dovoljno je da ga pogledam i on zna. Shvaća moju poruku. U njegovim đavoljim očima vidim onu iskru koja obećava...Krv klizi niz moje lice. Više nisam prisutna duhom, samo je moje tijelo dokaz da postojim. Letim daleko od ovozemaljskog. Još samo nekoliko trenutaka do potpune ekstaze. Igla. On ulazi u mene, nanosi mi bol, a ja uživam, proživljavam svaki djelić sekunde jer znam da je to nešto neponovljivo, jedinstveno. Oboje uživamo - on jer mi nanosi bol, a ja jer je primam. Ne želim se vratiti, želim otići daleko, shvatiti. Naći smisao. Još nekoliko sekundi i sve će biti gotovo. Očajnički želim zaustaviti vrijeme, želim da trenutak postane vječnost, da se više nikada ne vratim. Pokušavam, svaki puta ponovo, ali nikako nemogu uspjeti i zbog toga sam nesretna. Ali održava me spoznaja da mogu otići kada želim i svaki put ponovo proživjeti ekstazu. Ne samo doživjeti, nego osjetiti svaki djelić i pokazati svijetu da sam iznad, da sam se izdvojila i da se nemam namjere vratiti. Gledam ih pogledom punim prezira jer oni nikada neće imati ono što ja imam, nikada neće osjetiti blaženstvo koje ja osjećam i nikada neće moći reći da su jedinstveni, jer neznaju...Moj bolesni um uživa. Dok ovo pišem tijelom mi struji neobjašnjiv val topline i zadovoljstva, svaku riječ osjećam i doživljaj je stvaran.

Smrt je postala prošlost. Sada samo tražim smisao i tražit ću ga dok ga ne nađem. A kada ga nađem nitko i ništa mi ga neće oduzeti. Borit ću se i neću dopustiti da mi ga neki sasvim običan čovjek uzme. I više mi nitko neće moći uništiti moju sreću...

Ovo je bilo pisano nakon što sam bila silovana. I nakon prvog šuta. Nekoliko mjeseci kasnije bila sam navučena na dop po prvi puta u životu. Ali stvarno navučena. Tada sam naučila šta je kriza. I tada je doslovno sve lijepo nestalo. Oko mene i u meni. Dop je bio moja ljubav, moj prijatelj, onaj koji me nikada nije iznevjerio.

Nevjerojatno

Malo sam surfala netom, gledala forume i došla na forum psihologija...i uglavnom, dečko koji je otvorio temu brije da će se ubit, ali ustvari zajebava ekipu...
I u cijelom tom brdu reply-a , naišla sam na jedan koji sam nazvala 'Odlep godine' ;) btw...cura koja je ovo pisala ima oko 20 godina, možda i više...

ma znaš šta ja mislim? ne da si kukavica ništa slično-
ja mislim da si ti usamljen, jadan, niko te ne prihvaća, niko te ne shvaća ozbiljno, svi te s čudom gledaju, i zapravo, ne moš prihvatiti da si takav
pa gledaj ubij se...joj ja sam se prije nekih mjesec dana pokušala ubiti...zapravo sam bila na tabletama za spavanje nekih 10 dana
slušaj...puklo me nešto i odlučim se ubiti, nije to bilo davno...odem u apoteku, i pokušavam se skulirati da ne zaplačem.-...ono idem se ubiti...jebiga nemoj sad plakati mozda si zadnji put u apoteci...ulazim, neka žena kupuje neke tablete vidi čuda...ima krupno i mladić joj pokušava vratiti kusur ali nikako joj se ne dopada šta joj on vraća...i opet ona broji, aaa ja pizdim trema me radi, ma došlo mi je da joj dam novaca samo da ode...ali ne dajte mi zas ove maramice, dajte...i tako ja zamišljeno gledam u pod i mladić viče "izvolite" ja ništa kužim da on njoj govori izvolite za kusur...reko ŠTA? "izvolite" ja čekam da žena izađe pa da mu u miru kažem..." trebaju mi tablete za spavanje" kažem sramežljivo i očekujem da će on reći "neeemoj se ubiti" a onće ti " koje" reko..."bilo koje...jake neke" on gleda...ode do nekoe kao posebne ladice..."imate ove lexaurin...od 1, i 6mg" "daj te jake" on naplaćuje i smješka se, pitam ga smije li mi to dati bez recepta, kaže on "ma za tebe, kad mi ne moš spavati", "oh hvala, aaa može li se od tih umrijeti" a on će ti "e od ovih sigurno nećeš umrijeti" mislivši da me tako utješio...a ja ko iz topa " pa daj mi neke od kojih se može umrijeti" on me pogleda i vidjela sam grč na licu, pogleda me sam zbunjem, mlađi je dosta od mene, primjećujem to " a ti bi umrla" kaže on...."ha ha ma nebi šalim se" "znam" kaže on...a vidim da mu je laknulo kad sam rekla da se šali...platim i izađem van...
ulazim u drugu apoteku, "dobar daaan" "izvoli lutko", "m trebaju mi lexaurin mg tablete" kažem ja kao da znam šta mi treba..."pogleda me ispod oka "za koga to " " ma za mamu moju, loše spava"
idem kuci s 60 tableta... vesela ili radosna ne znam, raduje se sebi kako sam to samo izvela dobro...odradila sam najteži dio...sad samo popijem i dobro... sretnem prijatelja....dužna sam mu 10 kn, reko "evo ti onih tzvojih 10 kn" oh kaže on " tako je, neka smo očistili račune, za svaki slučaj" i nasmija se...
planiram otići ubiti se, naiđe moj dečko..."šta ima" reko "ništa da te pozdravim" kuži on da nešto nije uredu "šta je" ma ništa "aj vidimo se" i počinjem se smijati ko ludača, al tako da se stvarno vidi da nešto nije ok...pa šta je pa šta je ispituje me...ja se smijem "vidimo se na drugom svijetu" on me hvata za torbu sav sretan što je našao tablete vrti s njima u ruci sav zabrinut poče da plače...da se savija spominje i raskid samnom, spominje i zašto mu je to trebalo...vadim ja druge da mu pokažem da imam još...on kapanjen...wow ti si luda...i baca mi paket u ruke...i onaj prvi...pozdravljam ga i idem , prije toga jedno 100 puta sam rekla ubicu se...i onda se počnem smijati...ma necu zezam se...i tako......odem kuci...kukavicki uzmem samo dvije...odem da spavam, probudim se ne znam koliko je sati i opet popijem dvije...probudi me frendica u ne znam koliko sati...kaže ajde da zapalimo...sjedamo kod mene, ona nešzto priča pojma ja neam šta satra se...a ja se tresem od hladnoće pokrivam se majicama, gaćama dzempertima, ali ona je zauzeta svojim problemima samo priča priča i priča... reko sori ode ja spavati...
uzmem još dvije i zaspem...ujutro se budim...ne znam zašto...uzimam krpice...zovem dečka...reko idemo li na more...kaže on "evo miidemo" 2reko eto i mene" "sva munjena sjedam s njima i idemo na more" nisam ničeg bila svjesna...dečko mi je pričao kako smo se vidjeli djedan dan kako sam izišla kao džanki na ulicu i raspravljala se s ljudima, psovala i slično...razbijala sam nešto...to mi sve nekako poznato i onda fleš sjetim se toga pa me sram...fuuuuj
eto, more mi je pomoglo...da sam ostala kući...navukla bi se na tablete...moram priznati da kad sam došla tamo...palo mi na pamet da odem do apoteke po dozu...ali hvala bogu...i alkohol je dobar
imal smisla ovo proživljavati kao ja ? 10 dana u komi biti, sramotiti se pred ljudima? ima? e onda ti isto to uuradi
jer dragi moj dečko ja i ti smo luzeri, pičkice, nikako da skužimo da nemamo muda da se ubijemo...ljudi se ubiju nikom ni ne kazu, a mi smo toliko sebični...mi bi da drugi pate za nama., da meni bilo žao otići a ne reći dečku, meni je baš fajn bilo gledati ga kako me žali...to i ti voliš izgleda...

Eto kako dječica vole glumiti, biti 'in', ona je junkerica jer je popila kutiju lexaurina...Pobogu!
Ono što je žalosno, ali istinito, jebena droga je postala pomodnost...i to je još jedan razlog zbog kojeg mi se zgadila. Pomislila sam masu puta - zar sam ja na nivou neke wannabe junkerice, 'in' trebe, cool brijačice...ma FUJ! Ja sam JA, srcem, dušom i tijelom i više mi to nitko i ništa neće oduzeti.