Proložac.hr - recenzija filma "Što je muškarac bez brkova"

Proložac. hr
prenosi recenziju filma "Što je muškarac bez brkova", pa nađoh zanimljivi komentar:

Od [07.01..2006 00:10 - Luka Maršić]
Dan prije stare godine, nakon dugog i bezbolnog odbijanja odlaska u bilo kakva kina i slične ustanove, odvukla me moja žena točno u ponoć u CineStar da bacimo oko na Muškarca bez brkova u režiji H. Hribara. U to vrime pošten svit spava, pa je lipa dvorana bila poluprazna, a ispred nas veliki zid unosio mi se u lice, pa sam imao osjećaj da sam cilo vrime nekako u tom zidu, posebice dok su nas pilali reklamama o tome šta dolazi, odlazi, šta moš’ poist, popit, kupit dici i ostalima bližnjima i sve to u ponoć i po. I tako već pomalo iziritiran i neurotičan, kakav jesam, počeo sam žugati njoj i Tomiću i svim «opičenim» iz njene generacije, koji danas svjesno ili nesvjesno djeluju društveno i izazivaju kontroverze. Prije samog početka filma i vrhunca večeri, dok su ovi nemilosrdno vrtili marketinšku patologiju letile su mi slike (u meni je igrao moj unutarnji film i dijalog između knjige i mog doživljaja našeg prostora) iz Antine knjige i rojile se misli kako će to pokazati Hribar i kakva su i kolika odstupanja od samog romana. Evo što sam ja doživio ljudi moji, uz dobru glazbu. Sam film kreće običajno u prikazivanju Dalmatinske zagore, i u vizualnom i onom misaonom (floskularnom) konceptu.Uočljiv je gasterbajterski simbolizam te škrta kamena zemlja probodena asfaltom kako bi se Jozo, Mate... što lakše dokopali svoje didovine u Mercedesu ili sličnom prometalu, te nesmetano uživali u svojim tradiconalnim običajnostima koje nisu promijenili, iako su većinu svoga života proveli u civilizaciji, čak se i ženili internaconalno, također je prikazan priprosti stariji ženski puk omotan šudarima kako se moli u crkvici. Radnja flma skoncetrirana je na dva lika i tri institucije. Glavni muški lik je pop (nema brkove) naočit, milostiv, radišan, vjeran crkvi i svojoj vjeri, alkoholni apstinent sve dok se ne pojavi ona, mlada, udovica, puna života u svakom smislu. Glavni ženski lik je, kako kazah, mlada udovica koja pomaže svojoj sestri u lokalnoj gostinici gdje se okuplja mlađa i starija seoska mladež. Muž joj pogiba negdje u tuđini nesretnim slučajem na baušteli, dobiva odštetu i kupuje u nekoj pripizdini za sav novac bezvrijedan komad zemlje od promoćurne babe, koja joj prodade zemlju iako znade da je mlada udovica u šoku i nije baš ubrojiva. No pošto će tu proći autoput, udovica lagano dolazi k sebi te skupo prodaje sad već vrijedni komad zemlje i dobiva novce s kojima kreće u novi život kojeg ja neću dalje opisivati to prepuštam vama kad i ako pogledate film. Za nju se veže niz likova zbog kojih bi se kao trebalo smijati, što meni baš i nije uspijevalo za razliku od same knjige. Također Hribar prikazuje, za mene, na vrlo suspektan (jednostran) način tri bitne institucije Hrvatske. S jedne strane je crkva kao konzervativna sredina kojoj je cilj da kontrolira u svim smjerovima svoj unutrašnji svijet i unutrašnji svijet svojih Božjih sluga, koketira s državnim institucijama, ona se materijalno obnavlja a duhovno propada, pop nije odolio ovoživotnim svjetovnim radostima. Na drugoj bandi, a sa istim prizvukom, je i hrvatska vojska, general (s brkovima) kojem je janjetina i žensko međunožje jedina svrha postojanja, a ministrica obrane je ljubomorno čeljade koja vara svog muža (sumnjivog priprostog političkog emigranta) koji je prijateljevao (pio i piva čudne pisme u tuđini) s bauštelcima po bjelosvjetskim birtijama. Ova treća institucija nije samo hrvatska, ona je univerzalna, a to je tradicija ili običajnost koja je simbol identiteta ma kakav on god ružan bio, vjernosti i vrijednosti u Hribara je izmarginaliziran i sveden na puki neuspijeh i priprosto, neduhovito banaliziranje ili ismjavanje. Za mene osobno film je fokusiran na savim druge ciljeve u odnosu na knjigu. I na kraju sam film ima duha, za mnoge koji nisu čitali knjigu Ante Tomića i nisu iz naših južnih pasivnih krajeva, film će biti dobra zajebancija i uz nekoliko istinski komičnih scena provest će lipu večer, ja se nisam baš osijećao ugodno i veselo te večeri, no to je samo moj subjektivni doživljaj umjetničkog uratka. Ona, zbog koje sam nakon podužeg vrimena prismrdio u kino, bila je skoro pa uplakana, jer su se na kraju pop i udovica uzeli i topla ljudska priča završila je happy endom.