Subutex - kraj

Počelo je negdje oko Božića. Svaki novi Subutex priređivao mi je nova sranja. Više se nisam osjećala dobro, smetao mi je i činio me potpuno rastresenom. Osjećala sam se, blago rečeno, loše.
Najdraži, njegova sestra i ja krenuli smo par dana prije Božića kod njega. Mislila sam, odlično, idemo malo na more, svježi zrak, mir, sredit će se zbrka u mojoj glavi. Koja je bila poprilična zadnjih nekoliko dana. Međutim, već na putu prema dole meni je bilo loše. Imala sam osjećaj koda ću iskočit iz vlastite kože. Znojila sam se, bila sam sama sebi čudna i sve oko mene je bilo čudno. Kad sam nešto htjela reći jedva sam normalno otvarala usta, glas mi je bio nekako drugačiji i jedva sam kontrolirala jačinu svoga glasa, tako da je u par navrata Najdraži rekao da se prestanem derati ili da glasnije govorim jer me ne čuje. Sklupčala sam se na suvozačevom mjestu, uzela Cosmo i pretvarala se da čitam. Ruke su mi se tresle, dlanovi znojili i mislila sam da ću izludit. Muzika me živcirala i imala sam osjećaj da sam na nekom lošem tripu.
Kad smo stigli već je bio pao mrak i ja sam odahnula. Nekako sam 'odradila' večeru i večer u krugu obitelji i jedva sam čekala da legnem. Umor me lomio, ali zaspati nisam mogla. Vrtila sam se nekoliko sati prije nego sam zaspala. Najdraži je naravno zaspao čim je vidio jastuk.
Ujutro sam se probudila i popila Subutex. I opet, sve ispočetka. A trebam biti normalna. Jer njegovi neznaju ništa o mome ovisničkom životu. Popili smo kavu, nisam ništa jela jer mi se hrana gadila. Nekako sam izgurala do ručka. Pa onda do večere. I tako 5 dana. Bježala sam čim sam mogla od tuđih pogleda, skrivala se u sobi sama sa svojim bolesnim halovima, navečer nisam mogla zaspati i svakim je danom bilo sve gore i gore.
Zadnju je večer Najdraži izašao sa prijateljima, a ja sam ostala doma. 2 sata činila su se kao vječnost. Mislila sam da ću poludit od halova koji su me prali. Sklupčala sam se u krevetu, pokrila se preko glave, no ništa nije pomoglo da se barem malo smirim. Čula sam kako se razgovaraju na donjem katu, svaku riječ, smijeh, a vani je puhala bura i to sve zajedno je bilo toliko glasno i paralo mi je uši. Tek kad je on došao i zagrlio me, nekako sam se 'smirila'. Plakala sam ko kišna godina i rekla mu da ja više neću piti Subutex jer takvo tripoidno stanje više nemogu podnjeti.
Slijedeći dan vratili smo se u Zagreb, Subutex nisam popila i tako je počelo skidanje sa Subutexa. Čim sam došla doma, nazvala sam Doca i objasnila mu šta mi se dešava i rekao mi je da je to normalno kod neke skupine ljudi. Da mi se organizam napunio Subutexom i da više nemože podnjeti i da izdržim koliko mogu do slijedećeg. Ali da ne prekidam tako naglo, već da radim što veće razmake. I opet, po neznam koji put, krenulo je. Skidanje. No, ovaj puta je to bilo nešto sasvim drugačije od onoga na što sam već bila navikla. Neusporedivo sa bilo kojom krizom koju sam doživjela.
Slijedećih mjesec dana bio je pakao. Puna 2 tjedna me pralo to bolesno tripoidno stanje mozga, već sam pomišljala da se nikad neću vratit u normalu. Znojila sam se i smrdila ko svinja, osjećala da kroz svaku poru na momu tijelu izlazi otrov. Začudo nisam bila živčana, ništa nije boljelo, ali tepla me zima i nisam mogla spavati. Samo bi satima buljila u nešto. Bolje reći kroz nešto. Spavala nisam danima i polako me lomilo. Popila sam ukupno 2 Subutexa nakon Nove Godine, a zadnja četvrtina koju sam stavila u usta je završila u wc-u. Povratila sam ju. Valiume i Catapresane sam izbjegavala, tu i tamo bi popila jednu-dve tablete. Uza sve to, vukla sam preko mjesec dana neku kretensku temperaturu, ali nisam išla doktoru jer nisam htjela da me vidi u takvom stanju. Jebeni ponos. I onda je jedan dan bilo bolje, pa drugi još bolje i tako svaki dan sve je postajalo bistrije i normalnije.
Jednog sam se jutra probudila normalna, naspavana i s osmjehom na licu. Zagrlila sam Najdražeg. To je jutro bilo kraj svih mojih sranja i ovisnosti.