Eh...

Danas je subota. U srijedu sam bila kod Doca, napisao mi Subutex, lagano me 'oprao' i još pred Najdražim rekao, nakon njegovog službenog prigovora Docu, da od njega više nikada neću dobiti Tramale, a kamoli hepove.

Posramljena i manja od makovog zrna, zadnjih par dana samo šutim i slušam Najdražeg. Većinu dana u tišini tipkam, kad mi nešto kaže da napravim to bez pogovora i učinim, bez onoga - 'a jel' bi to moglo malo pričekati?!'. Čak i prije nego stavim Subutex pod jezik pitam da li smijem sada popiti i zamolim tablete. Onda on lijepo uzme vrećicu u kojoj se nalaze skupa sa Valiumima, koja je meni pred nosom non-stop i izvadi ih iz kutije, stavi mi ih u ruku. Tada ja zinem ko lavica, stavim tablete pod jezik, prođem kontrolu kod Najdražeg i čekam da se rastope. Bem ti, al me onaj gorki okus zna ošinut da bi ih najrađe pljunula, ali šutke čekam da se rastope i onda popijem pol litre soka da isperem taj okus u ustima.

Ali nikako da isperem gorčinu u sebi...