Bilo mi je 17 godina tek..

Kopala sam po stvarima i našla stari fascikl pun stvari koje sam pisala davnih dana.

Ubiti nekoga...Želja je svakim danom sve jača i jača. Crveno i crno. Krv i noć. Savršeno jedinstvo. Zamišljam kako koračam ulicom, krvavi nož u ruci, sve je tiho jedino moji koraci glasno odjekuju ulicom. Sretna sam. Ne žalim što sam oduzela život. U glavi mi je samo jedna slika - oči koje mole, mole za milost i život koji se gasi. Preklinje me, a ja se samo smijem, smijeh je ispunio cijelu prostoriju i u zraku je miris krvi. Uživam u svakom trenutku. Zabadam nož sve jače i jače u već beživotno tijelo. Ruke su mi pune krvi.
Osjećam potpunu satisfakciju...
Odlazim...
On me čeka. Čeka me da mi nanese bol. Jer bol je nanijeta i bol mora biti vraćena. Dovoljno je da ga pogledam i on zna. Shvaća moju poruku. U njegovim đavoljim očima vidim onu iskru koja obećava...Krv klizi niz moje lice. Više nisam prisutna duhom, samo je moje tijelo dokaz da postojim. Letim daleko od ovozemaljskog. Još samo nekoliko trenutaka do potpune ekstaze. Igla. On ulazi u mene, nanosi mi bol, a ja uživam, proživljavam svaki djelić sekunde jer znam da je to nešto neponovljivo, jedinstveno. Oboje uživamo - on jer mi nanosi bol, a ja jer je primam. Ne želim se vratiti, želim otići daleko, shvatiti. Naći smisao. Još nekoliko sekundi i sve će biti gotovo. Očajnički želim zaustaviti vrijeme, želim da trenutak postane vječnost, da se više nikada ne vratim. Pokušavam, svaki puta ponovo, ali nikako nemogu uspjeti i zbog toga sam nesretna. Ali održava me spoznaja da mogu otići kada želim i svaki put ponovo proživjeti ekstazu. Ne samo doživjeti, nego osjetiti svaki djelić i pokazati svijetu da sam iznad, da sam se izdvojila i da se nemam namjere vratiti. Gledam ih pogledom punim prezira jer oni nikada neće imati ono što ja imam, nikada neće osjetiti blaženstvo koje ja osjećam i nikada neće moći reći da su jedinstveni, jer neznaju...Moj bolesni um uživa. Dok ovo pišem tijelom mi struji neobjašnjiv val topline i zadovoljstva, svaku riječ osjećam i doživljaj je stvaran.

Smrt je postala prošlost. Sada samo tražim smisao i tražit ću ga dok ga ne nađem. A kada ga nađem nitko i ništa mi ga neće oduzeti. Borit ću se i neću dopustiti da mi ga neki sasvim običan čovjek uzme. I više mi nitko neće moći uništiti moju sreću...

Ovo je bilo pisano nakon što sam bila silovana. I nakon prvog šuta. Nekoliko mjeseci kasnije bila sam navučena na dop po prvi puta u životu. Ali stvarno navučena. Tada sam naučila šta je kriza. I tada je doslovno sve lijepo nestalo. Oko mene i u meni. Dop je bio moja ljubav, moj prijatelj, onaj koji me nikada nije iznevjerio.