Zaborav

Toliko bi vam stvari željela ispričati, toliko svojih misli podijeliti sa vama...
Zadnje dane jednostavno ne mogu vjerovati koliko ljudi mogu postati zlobni - samo da nahrane svoj ego...Koliko se mogu nisko spustiti i besramno lagati iz samo njima poznatih razloga. A pogotovo je neshvatljivo kada je to netko koga znaš u dušu, s kime si proveo godine života, pružio mu sve, dao mu sebe...I nakon svega čuješ takve gadosti, da ustvari nemožeš pojmiti što se tom biću desilo, koliko se promijenila ta osoba. A mislio si da ga znaš bolje nego sebe i nekad si bio spreman dati sve za njega i on za tebe...Netko koga si volio, tko je volio tebe, s kime si djelio dobro i zlo, prošao, proživio i preživio toliko toga, koliko mnogi cijeli svoj život ne prođu...
A ono što me još i više fascinira u toj cijeloj priči je da taj netko ne shvaća da ustvari pljuje po sebi i svemu onome što je bio spreman učiniti i činio je u ime ljubavi...
Da, i ovo je jedna heroinska priča sa tužno-sretnim završetkom koji se desio prije par godina...Za mene je završetak sretan, ali za njega je tužan i gorak...Jer danas je on taj koji sjedi zatvoren iza rešetaka na odjelu, a ja sam ta koja ponosno korača u novi život...A na početku priče je bila obrnuta situacija - ja sam bila ta koja se borila sa ovisnošću i koja se skrivala od života. Danas je to on...Ali, naravno, kao i u svakoj priči ja sam glavni krivac za njegovu ovisnost - jer uvijek je netko drugi kriv. Danas priča laži kako ja obmanjujem sve oko sebe, kako sam ustvari ja ta koja laže, koja je na održavanju...A on je moja žrtva, ja sam ga povukla u svijet ovisnosti i obmane, ja sam kriva što je on ovisnik o heroinu...Čak ni činjenica da se drogirao davno prije nego smo se i upoznali ne igra nikakvu ulogu u svemu. istina, nije bio heroinski ovisnik, ali je zato uzimao sve ostale droge. Heroin mu je bio samo šlag, šećer na kraju...Nema ni veze što sam ja bila ta koja ga je preklinjala da to ne radi, da se ne igra vatrom jer će sagoriti jednoga dana. I to se desilo...
Nema ni veze što sam mu spasila život nekoliko puta, kada su ga njegovi prijatelji overdoziranog ostavljali meni pred vratima, što sam svoju terapiju davala njemu samo da se izvuče iz toga prije nego što potone do kraja...To je sve zaboravljeno. Sada samo priča ono najgore o meni, misleći da će ga to dići u nečijim očima - jer on je bio i on je 'frajer'...Samo je zaboravio onu staru izreku - ko visoko leti, nisko pada...a on je tako žarko htio letjeti, biti priznat, biti 'netko i nešto'...Sada je nitko i ništa, dijete zarobljeno u odraslom tijelu za kojeg i dan danas majka i baka rješavaju njegove probleme. Izgubljen na ovome svijetu, još uvijek traži utjehu u heroinu, pokušavajući na taj način rješiti se majčinih skuta iza kojih se cijeli život krije i iza kojih bježi čim iskrsne neki problem u njegovom životu...Dokazati da je on 'faca'...
Žalosno kad se samo sjetim koliko je lijepih trenutaka bilo u toj priči...Koliko ljubavi, osjećaja, iskrenosti...No, sve te lijepe trenutke je u sekundi 'izbrisao' iz mojih sjećanja kada sam shvatila kakva je ustvari osoba...Namjerno ne želim reći čovjek, jer da bi bio čovjek moraš imati svoje 'ja'... I stajati iza svega što si rekao, ali u ovoj je to priči nemoguće...Jer sve što on govori su odrazi njegove nemoći, jala, zavisti i ljubomore...
Žalosno je kada znaš zbog čega i otkuda tolike laži...
Tanka je granica između ljubavi i mržnje...
A ono između, što ja osjećam – ravnodušnost...zaborav...ništa...