Pod okriljem noći

Još me samo jedan dan dijeli od 28-og rođendana...Nemojte krivo shvatiti, nisam od onih koje skrivaju godine, već nemogu vjerovati da sam dopustila sama sebi da propustim tolike godine života i bacim ih u nepovrat...Tolike godine, kojih se ni ne sjećam, a trebale su biti kako kažu – najljepše godine života...Gdje su nestale?! U prokletoj strci za dopom, odlaženju po terapije i lažnom svijetu prepunom lažnih prijatelja, koje nisam ni vidjela otkad sam prestala sa šlagiranjem... Doduše, nikada se nisam ni zavaravala mišlju da su to pravi prijatelji i da će ta prijateljstva trajati i kad se skinemo...jer sam znala čim prestanem tražiti dop, imati hepove, imati novaca da će svi nestati, kao da nikada nisu ni postojali. Iskreno, ne nedostaju mi nimalo, one ljude koje trebam oni su uz mene i znam da će uvijek biti uz mene, bez obzira da li je dobro ili zlo u pitanju.
No, ne želim pisati o takvim ljudima, želim s Vama podijeliti sreću i radost što sam počela ponovo izlaziti među ljude, družiti se i što sam se nakon toliko godina uspjela otvoriti. Više ne skrivam razloge moga drogiranja, jer napokon sam se pomirila sa prošlošću i mogu otvoreno pričati o njoj bez imalo srama i boli, bez straha da će me netko odbaciti zbog svega onoga što sam doživjela i preživjela. Ustvari dešava se potpuno obrnuta stvar – ljudi mi se u neku ruku 'dive' i poštuju me što sam nakon svega, nakon 13 godina nesreće, drogiranja, problema, uspjela ostati toliko normalna i često nemogu vjerovati kako se dobro nosim sa svime što mi se desilo. Istina, boljelo je toliko jako da sam često mislila prekinuti tu bol i puknut si 'zlatni šut', ali uvijek sam se nekako uspjela othrvati toj pomisli čak i kada nisam vidjela ni trunku nade i svjetlosti u tome mraku u kojem sam živjela tolike godine...A mogla sam toliko toga učiniti. Sa sobom, svojim životom; mogla sam biti majka, profesorica, mogla sam...Mogla sam birati, no nažalost, umjesto napredovanja, na kraju sam izabrala drogu...Nemogu reći da nisam pokušala, čak sam jedno vrijeme bila dobra i redovna studentica, čista, sretna...tada sam i mogla postati majka. Ali, sudbina je drugačije htjela – nakon prometne nesreće izgubila sam bebu. I nakon toga samo su počeli problemi i nesreće, jedna za drugim...I tada sam se predala, nisam imala više snage. Dotuklo me. Ubilo me. A ja sam dopom ubijala osjećaje u sebi, jer bol je bila nepodnošljiva...i psihička i fizička...
Mislila sam da više nikada neću moći voljeti, biti ona prava ja, dopustiti nekome da sazna moju istinu, ali i to se desilo. Trebalo je proći mnogo vremena da upoznam Njega, čovjeka koji je od prvoga dana uvijek tu, čovjeka kojeg volim više od života...Čovjeka koji nije opterećen onime što je bilo, već onime što će biti. Budućnost, naša zajednička, to je jedino što ga zanima. Još davno mi je rekao, dok sam još opako bila navučena na hepove, da sam ono što je cijeli život želio i da jedino što sada želi je da zauvijek budem njegova...I jedino čega se boji je da me ne izgubi. Koliko sam samo puta plakala, čitajući njegove poruke, razmišljajući o njegovim riječima i grizla sama sebe zbog te moje proklete ovisnosti i prošlosti. Jer netko tko te prihvati kao što je on prihvatio mene, kada sam bila u najgorem stanju, doslovce kada sam bila na samom dnu, barem što se psihe tiče, a i zdravlja (još sam uvijek imala hepatitis B), kada sam izgubila i ono malo samopouzdanja koje sam imala, kada taj netko u tebi prepozna i nađe i ono malo ljepote koju nosiš zakopanu negdje duboko u sebi i izvuče je iz te tame u kojima je provela godine i godine, onda znaš da je taj netko onaj kojeg si cijeli život čekala... A ja sam uništavala i njega i sebe. I znala sam da tome mora doći kraj, jer nisam više mogla podnjeti njegov tužni pogled i moju užasnu grižnju savjesti, koja me izjedala poput raka. Pružio mi je ono što sam oduvijek trebala i tražila - potporu kada mi je najteže i nesebičnu ljubav. Bio je uz mene 24/7 od prvoga dana, a kada je došao trenutak moje odluke, moje skidanje - tada je za mene učinio ono što nikad nitko nije u mome cijelom životu. Znao je kada ga trebam uza sebe, kada želim biti sama, jednostavno je znao. Jer me osjeća, jer zna što trebam i želim...I zna kada to trebam, zna ono što ću reći, zna kako se osjećam u svakome trenutku a da mu to netrebam posebno govoriti - dovoljan je jedan pogled i On zna...Kao što i ja znam Njega. Koliko nam se samo puta desilo da istovremeno kažemo istu stvar, da točno znamo o čemu onaj drugi razmišlja, da dovršavamo jedno drugome rečenice...
Kada se samo sjetim našeg prvog susreta, njegovih divnih očiju i one minute koja je trajala kao cijeli život, koja me probudila iz dugogodišnjeg sna, njegovog osmjeha...Gledali smo jedno u drugo, riječi su bile suvišne i od prvog trenutka sam znala da je On taj kojega sam godinama čekala i tražila...Proveli smo cijelu noć zajedno, pričajući kao da se znamo cijeli život, smijali smo se od srca – da samo znate koliko mi je nedostajao smijeh, onaj pravi, a ne onaj koji sam godinama nosila poput maske i nikada neću zaboraviti tu noć. Noć koja me promijenila zauvijek....