Apoteka

Vratila sam se iz apoteke, gdje sam išla Najdražem po Voltarene jer ga boli zub...
Ulazim ja u apoteku, odmah ugledam dečka kako drži 50 kn u ruci i točno sam znala šta će mu magistra dati. Gan. Pita njega magistra - pa dobro, inzulinski je kunu i deset lipa, kaj nemaš sitnog?! Jer, ja ti nemam za uzvratit. On ju onako bespomoćno pogleda, i kaže pa donjet ću vam kasnije. Na to ja izvadim kunu i dest i rekoh - evo, imala sam i ja takvih problema...Pogledao me, u očima mu je bilo veliko hvala, ali istovremeno i takva neizmjerna tuga. Pitao me kolko si čista?! I ja mu kažem od dopa god i 2 mj., od hepova 45 dana...i vjeruj mi, možeš se i ti skinuti, samo riješi to sa sobom u glavi. I tako on odlazi iz apoteke, okrene se i kaže - hvala još jednom i sretno...Na to sam mu odgovorila - sretno tebi, jer je tebi sreća ipak potrebnija da se skineš. Kako je izašao iz apoteke, magistre su me pitale kako mi je uspjelo to sve, da li sam bila na lječenju negdje , u komuni...Na što sam im rekla - ne, sve sam sama napravila...jednostavno sam riješila sama sa sobom u glavi i rekla dosta...prvo sa heroinom, prije 14 mj., a onda i sa heptanonima. Pita me magistra - kolko si čista od heptanona?! Rekoh ja - danas 45 dana. Na to me pitala - na kolko si bila; 3,4 komada?! Kad sam joj odgovorila - ne, bila sam na 20 i preko noći prestala, na to je samo pitala - pa kako?! Naravno, moj odgovor je bio - sve je u glavi...dok ne rješiš sam sa sobom, nema skidanja. Na što su se magistre složile i rekle - da, sve je u glavi, dok čovjek to stvarno ne odluči nema ništa od skidanja. I tako je magistra, starija, stala samnom sa strane, i počele smo malo pričat kako sam izdržala krize, tko mi je pomogao pri odabiru lijekova - normalno, ponosno sam rekla dr. Moravek, on je moj doktor - kako je sada, šta radim sada, jel me vuče natrag?! Ja rekoh - jednostavno, sada živim kao i svi normalni ljudi - radim, čistim, perem, spremam, odlazim u dućan, pišem na dokijevim stranicama, gdje sam joj usput objasnila sve o www.moravek.org i ona se složila kako je to divna ideja, da bi trebalo više toga biti..Isto tako, rekla sam joj da imam Najdražeg, koji mi je velika podrška...i da još uvijek imam doma 40 hepova, na koje uopće ne mislim; da nije bilo trenutka u kojem sam ih poželjela popiti...Onda je magistra meni počela pričat kako imaju stalne pacijente koji dolaze po hepove, kaže jedan se uspio skinut i čist je, ali ovi drugi - ništa..Imamo jednog koji je na 40 kom dnevno i nemože i nemože ispod toga...Na to sam joj odgovorila - bila sam ja i na 30 i na 40, plus brdo drugih ljekova i šlagiranje uz to, pa sam se ipak skinula...Na to smo se obje, ponovo, složile da je sve u čovjekovoj glavi...Polako smo završavale razgovor i kaže meni magistra - nemoj da ti se desi da, kako Sakoman kaže, budeš recidivirajući, a ja se nasmijem i kažem - ne, ja ću biti doživotni apstinent...Nasmijemo se obje, magistra kaže - sretno i držim fige da izdržiš, i ja otvarajući vrata od apoteke kažem - naravno da hoću, drugačije nemože biti...