Stvarno je gotovo

Danas je divan dan. Shvatila sam da je stvarno - gotovo. Koja je uživancija biti čist, ne kljucat po cijele dane, ne misliti o dopu, hepovima...
Danas razmišljam šta moram drugi tjedan obaviti. Što moram kupiti za kuću, s kim ću na kavu koga dugo nisam vidjela, jedino što me još veže uz sve to su sjećanja i moj doki. No, njega već smatram prijateljem, a ne doktorom. Najdivnije od svega je što su se osjećaji vratili. Već sam zaboravila kako je divno osjetiti, slušati, a čuti, gledati, a vidjeti...
Nema više one jutarnje strke, krize, trčanje po hepove, histerija, opsjednutost...
Ma nema šanse da ikad više zamijenim ovo sa onim sranjem. Ono nije život, ono je...Čisto vegetiranje. Živ si, ali ne funkcioniraš...Mrtav si. Nema ničega. Osim dopa i hepova. Tužno...

Znam da će mnogi sada reći da ću se sigurno vratiti, da je ovo početnički zanos, ali ne. Dobila sam priliku za novi život i ne mislim ju upropastiti...