Changes

A magistra jučer u apoteci...Žena me izljubila kad je čula za što mi trebaju lijekovi. Nevjerojatno kako su ljudi odjednom postali susretljivi. Prije bi me prezrivim pogledom 'prokleta đankerica' izbacili van.
No, ja već otutlala na to sve.
Još kad bi na majčina zanovijetanja / moljakanja otutlala, to bi bilo savršeno. Moj dragi samo kaže 'da' ili 'ne' i fajrunt. A mama uvijek, pa daj kaj nebi danas mogla malo manje i tako vec godinama. Množina. Nije 1 god. ne 2, nego preko 6. Ajd, bilo je i prekida koji su trajali čak i godinu dana. To o hepovima pričam. Ali sad ih više NEMA. I uvijek ista priča. No, ajd popravlja se. Posvađamo se, ona se rasplače, nabije mi osjecaj krivnje i onda ga ježi. Shvacam ja da je njoj užas gledat vlastito dijete kako se fila sa tabletama (iako sada nisu hepovi i trebala bi biti sretna zbog toga), ali ipak zar u toliko godina još nije shvatila?!
Ne shvaća da kriza boli, da kriza razara i da je prokleto realna...