NOVINARI,
POLITIČARI, KONOPLJA, NOVINE, ALKOHOL ... |
|
Prva
stranica Kako to radi riječki Novi list? Predsjednički kandidati i klubovi ispijatelja (alkohola, zna se!) Političari, novinari i dekriminalizacija lakih (?) droga U kakvom su obliku problemi izazvani pijenjem alkohola prisutni u Hrvatskom tisku? ŠTO POLITIČARI ZNAJU O PIJENJU, A ŠTO O POTEŠKOĆAMA IZAZVANIM PIJENJEM ALKOHOLA? A ŠTO BI TREBALI ZNATI? |
|
Neprofesionalnost,
neozbiljnost, |
|
Isječak iz Novog lista od 10. 01. 2000.
LEGALIZACIJA,
DEKRIMINALIZACIJA, Sada se još jedan SDP-ov političar doveo u zanimljivu vezu s ilegalnim sredstvima ovisnosti. Zastupnica SDP-a Sanja Katetanović u tom se članku prikazuje kao promicatelj dekriminalizacije marihuane ili točnije dekriminalizacije posjedovanja indijske konoplje. Kapetanović navodi da se Forum mladih SDP-a zauzima za dekriminalizaciju "lakih droga". Prema tom članku, konoplju nebi smjelo biti kažnjivo posjedovati (koliko?) ili pušiti (također koliko? svi pušači obično puše dok se ne napuše). Kažnjivo bi bilo samo prodavanje konoplje. I tako bi se na specifičan način pridonijelo "mekšim" načinima rješavanja problema s drogama (za koje je dobrim dijelom prema SDP-ovim političarima zaslužan zna se tko). Zabranjena prodaja i dozvoljeno posjedovanje za osobne potrebe vjerojatno bi rezultirali vrlo zanimljivim ekonomskim odnosima u društvu. Naslov članka donosi izraz legalizacija. Kasnije se u članku pojašnjava da to nije legalizacija konoplje u pravom smislu riječi, već ipak samo dekriminalizacija. Trebalo bi odustati od kaznenog gonjenja onih koji posjeduju, pazite sad, "takve opijate" (za neupućene: opijati su morfij, kodein, heroin i joše neke tvari dobivene iz maka; da li je to omaška?). Dalje se spominje primjer "mnogih zapadnoeuropskih zemalja u kojima je zadnjih godina dopušteno posjedovanje ili korištenje (a to pušenje! op DW) lakih droga za osobne potrebe". Mnoge europske zemlje zasada je Nizozemska (navodno se priključuje i Španjolska). Sudeći prema članku u Vjesniku, ništa hitnijeg i važnijeg za naše mlade naraštaje od toga da ih rasteretimo (zakonom, zna se!) od tjeskobe zbog stanovite količine (koliko?) osušene konoplje u džepu. Ili pak možda čak i straha, dok to istu konoplju koriste za osobne potrebe (puše). Dozvoljeno posjedovanje osušenih djelova konoplje je dobro iz više razloga. Snizuje se cijena droge, pa je zbog toga manje kaznenih djela koja počinjaju narkomani (!?!, što li je pak sa zločincima koji proizvodnjom i prodajom namiču sredstva za življenje?). Pri kraju članka spominju se protivnici takvih liberalnijih zakona. Oni tvrde da je učinak takvih zakona zapravo potpuno suprotan. Stručnjaci koji svaki dan gledaju posljedice osobnog potrebovanja i korištenja lakih droga i koji zbog nečega imaju stanovite sličnosti s Don Quijoteom, nisu u članku niti spomenuti. Oni kao i da ne postoje (što je skoro - istinito). Konac je članka pun iščekivanja, kako će u Saboru proći bitka liberalnih i konzervativnih snaga pri pokušajima donošenja zakona o dekriminalizaciji lakih droga. Bit će zabavno. Kad se raspravljalo prijedlog zakona o ograničavanju prometa duhanskih proizvoda, prvi put je Sabor u raspravi bio podijeljen na samo dvije skupine: pušače i nepušače. Bez obzira na stranačku pripadnost. Nakon ovakvih članaka kamen pada sa srca zločincima. Oni već sada sastavljaju plan razvoja, proizvodnje i prometa lakih droga za osobne potrebe i inih supstancija koje tržište potražuje. Za 2005. godinu. Na zdravlje! Mi u Hrvatskoj dobro smo integrirani u europska i svjetska zbivanja i od pamtivijeka imamo legalizirane i problematičnije droge od indijske konoplje: etilni alkohol i duhan. Ovog zadnjeg doduše samo nekoliko stotina godina, a li zato vrijeme trajanja legalizacije etilnog alkohola mjerimo s baren dva milenija. Našu uljudbenu povijest izmjerili smo tek jednim milenijem. Legalizirane droge etanol i duhan, nisu, doduše, baš u punom smislu legalizirane. Dok se njihova proizvodnja, raspačavanje i prodaja smatraju poželjnima i stimulira ih se, s potrošnjom je već nešto drugo. Tu postoji naglašena diskriminacija. Netko može piti i napijati se, dok netko to ne da ne može, nego ne smije. Isto je i s pušenjem. Zakonski propisi o tome što se, kako, kada, koliko i gdje može piti i pušiti, postoje na papiru, ali ih u praksi nekako ne osjećamo. Pa onda vidimo kako djeca iz osnovnih škola puše (duhan?) pred školskom zgradom, a za "marendu" se krijepe pivom iz limenki. Ili pak policajci u službi piju po birtijama. A i ravnatelj je jutros imao u posjeti nekakvu delegaciju, pa je ranije otišao kući zaplićući jezikom (i nogama).
ŠTO POLITIČARI ZNAJU O PIJENJU, A ŠTO O POTEŠKOĆAMA IZAZVANIM PIJENJEM ALKOHOLA ? Odmah ću odgovoriti. Zaju dosta, ali su njihova znanja uglavnom o onome što zapravo ne bi trabali znati. Točnije rečeno, o pijenju znaju, ali o dugoročnim posljedicama pijenja ili ne znaju ništa, ili su im predočbe o tome maglovite i vrlo površne. Promicanje alkoholnih pićaje zakonom zabranjeno! Iz tog nekako izmiče pivo, koje neki ne smatraju alkoholnim pićem (ako nije alkoholno piće što li je onda?). Alkoholozi znaju, da pojedini njihovi klijenti i te kako uspješno recidiviraju pijući čak i ono što se na tržištu označava kao bezalkoholno pivo. Bezalkoholna vina se još za sada ne prodaju. Spekulacije s bezalkoholnim rakijama za sada su poznate samo iz homorističke literature. Da li Budiša ili Mesić
znaju da je skoro četvrtina populacije Hrvatske na neki način u vezi s
negativnim posljedicama pijenja alkohola? Vjerojatno ne znaju. Zbog toga
traže političke poene u udrugama koje njeguju "kulturu"
ispijanja određenih količina alkohola. Da li su pri tom svjesni,
da takvim svojim nepromišljenim ponašanjem zapravo reklamiraju pijenje
kao poželjan oblik ponašanja? A ŠTO BI TREBALI ZNATI? Nije mi namjera pisati o tome što bi oni trebali učiti i naučiti o problemima izazvanim pijenjem alkohola i ovisnostima uopće. Ali ću zato ustvrditi, da svatko tko je samo vidio naslove ova dva novinska članka s desne strane, bez da ih je zapravo pročitao, a po profesiji je političar (i to značajnog kalibra), treba potražiti podrobnije dodatne informacije od odgovarajućih stručnjaka. Imena i adrese tih stručnjaka u istim su tim novinskim člancima. Osim toga, morao bi potražiti i savjeta kako se javno eksponirati glede pijenje alkohola i pušenje (za sada uglavnom duhana). To će učiniti ako mu je koliko - toliko stalo do toga u kakvo je stanje pučanstva. To neće učiniti, ako mu je stalo samo do nekakve forme. |
KOME TO TREBA?U
riječkom Novom listu od ponedjeljka, 10. siječnja 2000., na
drugoj se stranici nalazi članak s posebno istaknutim plavim naslovom: PREMIJER
KOJI JE INHALIRAO MARIHUANU. Iznad naslova je pojašnjenje: Iz
razgovora Ivice Račana za ljubljansku "Mladinu". Članak
je potpisao Ivan Botteri. Nadnaslov interviewa u Mladini
bio je IVICA RAČAN NOVI HRVAŠKI
PREMIER, a naslov PREMIER,
KI JE INHALIRAL.
Sve skupa zapravo neodoljivo podsjeća na
reklamnu poruku. Šefovi narkomafije sigurno zadovoljno trljaju ruke
nakon ovako nespretno (ili pak vješto?) napravljenih interviewa i čudno
sročenih naslova. OPASNA TVRDNJA, OPASNA PORUKA I OPASNE POSLJEDICERačan kao uspješan političar sigurno
pretstavlja uzor znatnom broju mladih ljudi, pa i onima malodobnima. I
oni sada dobivaju poruku da je on, istina nekada davno, pušio
marihuanu. Vrlo opasna poruka. Posljedica toga pušenja marihuane na
prvi pogled nema. On je danas živ, (vjerojatno zdrav), k tome još i
vrlo uspješan političar. Stručnjaku je jasno, da bi posljedice tog Račanovog
eksperimentirajućeg pušenja marihuane zapravo mogle biti strašne. I
to, ako samo jedna jedina mlada osoba, zbog čudne medijske pažnje
posvećene tom njegovom eksperimentalnom pušenju, oblikuje pogrešne
stavove o uzimanje droge. NOVINARI, NOVINARSTVO I OVISNOSTIIzneseni primjer nije jedini slučaj da se čitateljstvu šalju opasne poruke kada novinari pišu o problemima ovisnosti. Takve opasne poruke susrećem u svim medijima i u različitim prigodama. Primjer iz NL-a nije u tom smislu ništa neobično. Dodatno je zanimljiv jer se člankom šteti i jednom uglednom političaru. Prema nekim naznakama incidencija poteškoća izazazvanih sredstvima ovisnosti upravo je među novinarima dosta značajna. Zbog toga bi novinari morali više pažnje posvetiti upravo tim problemima. Ja im savjetujem da se educiraju u sprečavanju poteškoća izazvanih sredstvima ovisnosti. To se može na raznim tečajevima samozaštite. Pomoći će im da izbjegnu vlastite probleme. Ujedno će ih osposobiti za pravilniji pristup, kada se u svom životu ili u poslu susretnu takvim problemima. To je jedini način da se izbjegne povremena pojava novinarskih tekstova s opasnim porukama (za čitateljstvo, zna se).
POJAŠNJAVANJE
VLASTITIH OSOBNOSTI? Isječak iz Jutarnjeg lista
|