ZIVIMO LI SA LJUDIMA ZARAZENIM SA HIVOM, ILI PORED NJIH?
Dr. Boris Rebac nam donosi osvrt na 12. Svjetsku konferenciju o AIDSu, odrzanu u Zenevi od 28. juna do 3. jula 1998. godine
Prije dvije godine u Vancouveru, na 11. Svjetskoj konferenciji o AIDS-u organiziranoj pod sloganom "Jedan svijet - jedna nada", znanstvenici koji su najavili novu eru u terapiji AIDS-a bili su pretjerano optimisticni u vezi sa mogucnoscu da se ova suvremena kuga pobijedi, gotovo jednodusno tvrdeci da AIDS postaje "kronicna bolest koja se moze kontrolirati, poput secerne bolesti". U zadnje dvije godine, puno je vremena i novca ulozeno u bazicna istrazivanja i stvaranje potentnih anti-virusnih lijekova i strategija lijecenja. U Zenevi su iznijete lekcije koje su naucene: vrlo djelotvorna anti-retrovirusna terapija (HAART) daleko je od idealne, sa brojnim ogranicenjima - kod znacajnog broja pacijenata ne moze se postici cilj terapije, terapija zahtijeva striktno pridrzavanje i vrlo strog dnevni raspored uzimanja lijekova (ponekad i 60 pilula dnevno), ima moguce nezeljene efekte (npr. "lipodistroficni sindrom"), i strasno je skupa (oko 15,000 dolara za jednog pacijenta godisnje), sto je trenutacno cini nedostupnom za vise od 90% osoba zarazenih sa HIV/AIDS-om (PLWHA). I, na koncu, nitko ne zna koliko bi dugo ova terapija trebala trajati, no kako se sada cini, pacijenti bi ju trebali uzimati do kraja zivota.
Posljednji podaci objavljeni o HIV/AIDS-u vrlo su zabrinjavajuci: s pocetkom 1998, globalni podaci indiciraju da u svijetu zivi 30,6 milijuna ljudi zarazenih sa HIV/AIDS-om (PLWHA) i da je u svijetu od ove bolesti umrlo vec 11,7 milijuna ljudi (UNAIDS: Izvjesce o globalnoj epidemiji HIV/AIDS-a, lipanj 1998). Unekoliko, Zenevska konferencija bila je otrjeznjenje - na ceremoniji zatvaranja, digitalni sat koji je pokazivao broj osoba zarazenih HIV-om neumoljivo je otkucavao, upucujuci na novi slucaj skoro svakih pet sekundi. No najvise plasi to sto je epidemija promijenila svoju sliku: AIDS je danas bolest siromasnih, sa gotovo 90% PLWHA koji zive u nerazvijenim africkim zemljama (juzno od Sahare) i zemljama juzne i jugoistocne Azije, koje u globalnom bruto nacionalnom proizvodu skupa ucestvuju sa manje od 10%. Dodatni razlog za zabrinutost je u cinjenici da se vise od 50% novih slucajeva zaraze javlja u starosnoj skupini od 10-24 godine. Jako je porazno saznanje da 9 od 10 inficiranih osoba nisu svjesni da su inficirani sa HIV virusom.
Ranih osamdesetih, kada su kod homoseksualaca otkriveni prvi slucajevi tajanstvene bolesti, ova je bolest bila poznata pod skracenicom GRID (Gay-Related Immunodeficiency, imunodeficit u vezi sa homoseksualcima) sindrom, a kasnije kao "bolest cetiri H" (homoseksualci, heroin-ovisni, hemofilicari, Haicani). Rasireno misljenje da je AIDS "bozji gnjev" i kazna za one cije su zivotne navike razlicite od drustveno opce-prihvacenih standarda kulture i ponasanja odrzava se cak i danas, usprkos dobro poznatoj cinjenici da su heteroseksualni odnosi bez zastite najcesci nacin prijenosa HIV virusa. ^ini se da su homoseksualci u industrijaliziranim zemljama zapadne Europe i SAD-a, koji su vecinom dobro obrazovani, bogati, utjecajni i jako dobro organizirani preko svojih zajednica, najvise doprinijeli preobracanju trenda rasta epidemije. Prvi godisnji pad u broju novih slucajeva AIDS-a uopce zabiljezen je 1996. u zapadnim zemljama i to zahvaljujuci mjerama prevencije koje su poduzete kasnih osamdesetih godina, kao i sirokoj dostupnosti novih antivirusnih terapija. Medjutim, u pojedinim dijelovima americkog drustva koji su u slabijem polozaju, kao npr. u afro-americkoj i hispano-americkoj zajednici, AIDS i dalje ima tendencu rasta.
Kakva je onda perspektiva ljudi koji zive sa HIV/AIDS-om u zemljama u razvitku i u marginalnim dijelovima industrijaliziranih drustava? Trebaju li oni beskrajno cekati na jeftini terapijski "carobni metak"? Postoji li ikakav napredak u pravljenju cjepiva, s obzirom na cvrsto obecanje predsjednika Clintona da ce svijet imati ovo najjace preventivno sredstvo do 2007. godine, ili je - kao sto to mnogi vjeruju - taj napredak usporen agresivnim nastojanjima i enormnim ulaganjima u nove lijekove, koje bogati PLWHA snazno podrzavaju? Postoje li doista "mnogi svjetovi, ali samo jedan sa nadom"? Odgovori na ovaj kompleksni niz pitanja vrlo su porazavajuci i cini se da je slogan zenevske konferencije "premoscivanje jaza" (izmedju bogatog Sjevera i siromasnog Juga), bio samo slab, moralizirajuci pokusaj da se bogati oslobode griznje savjesti. Medjutim, jako je ohrabrujuce sto jednostavne i jeftine mjere prevencije, ukoliko su kontinuirane i pravilno usmjerene, daju pozitivne rezultate (mjere kao sto su zdravstveno seksualno obrazovanje, prakticiranje sigurnog seksa i pristup smanjenog rizika, kao npr. programi zamjene strcaljki i igala). U tome su Tajland i Uganda navedeni kao najpozitivniji primjeri - ove dvije zemlje jedine su zemlje u razvitku kojima je uspjelo smanjiti stope prevalence HIV-a za vise od 15% (Tajland) odnosno 25% (Uganda). Postoje jasni dokazi da je taj uspjeh u tijesnoj vezi sa jakim nacionalnim programima prevencije.
Medju mnogim pitanjima koja su ostala bez
odgovora u Zenevi, jedno od temeljnih bilo je "Da li se isplati
organiziranje svjetskih konferencija o AIDS-u?", i ono svakako zasluzuje
potvrdan odgovor. ^injenice su impresivne: gotovo 13,000 registriranih ucesnika,
program konferencije koji se odrzavao usporedo na cetiri "kolosjeka" (bazicna
znanost; klinicka znanost i zdravstvena zastita; epidemiologija, prevencija i
javno zdravstvo; socijalna i bihejvioralna znanost) sa oko 400 usmenih
prezentacija, 5,000 sazetaka radova prikazanih u vidu poster-prezentacija, 1,000
sazetaka radova tiskanih samo u konferencijskom zapisniku i veliki broj pratecih
seminara i simpozijuma. No, vrijedilo je vidjeti na okupu fascinantnu mjesavinu
eminentnih znanstvenika i istrazivaca, klinicara, strucnjaka iz javnog
zdravstva, predstavnika farmaceutske industrije, izdavaca, vladinih zvanicnika i
predstavnika ne-vladinih organizacija, AIDS aktivista, homoseksualaca oba spola,
prostitutki i narkomana, te brojne ljude koje zive i umiru sa AIDS-om, svi iz
136 zemalja svijeta. U najmanju ruku, bila je to jedinstvena prilika da se
preispita realnost, iskazu problemi i da se pokusaju naci putevi koji se krizaju.
^ak i ukoliko rascjep nije premoscen, nepomirljive razlicitosti su se na prvi
pogled priblizile u jednom prijateljskom ozracju sveopceg zajednistva.
Ipak, u stvarnosti postoje tri vrlo razlicita svijeta –svijet znanosti,
aktivista i industrije. Na ovoj konferenciji, znanstvenici su bili suzdrzaniji
no ikad, cesto citirajuci Bacon-ove rijeci da "Tko podje od cvrstih
uvjerenja, uvijek zavrsava sa dvojbama /i obratno/". Nekoliko puta
naglaseno je da potpuna kontrola bolesti, umjesto iskorjenjivanja virusa HIV-a,
moze biti glavni cilj borbe protiv AIDS-a. U isto vrijeme kada je testiranje
efikasnosti prvog cjepiva trebalo zapoceti u SAD-u i Tajlandu (u trecem tjednu
lipnja), vakcinolozi su tvrdili da je cjepivo koja se treba primijeniti (gp120),
vjerojatno najlosije od trenutacno dostupnih cjepiva te da je i 40% zastite
vrijedno svakog truda. S druge strane, dok farmaceutska i biotehnoloska
industrija siroko izlazu i reklamiraju najnovije proizvode, cini se da ih se
nimalo ne dotice ljutnja aktivista na ono sto oni drze za industrijsko
profitiranje. Medjutim, postoje i neki pozitivni pomaci: jedna od najvecih
farmaceutskih tvrtki u svijetu, Glaxo Wellcome, u odredjenim ce slucajevima
smanjiti cijene zidovudina (AZT) za do 75 procenata, s ciljem da se smanji
vertikalni prijenos virusa (sa majke na dijete) u slabije razvijenim zemljama.
To je najbolji primjer koliko utjecajni mogu biti skorasnja znanstvena
dostignuca (dokazi o efikasnosti pojednostavljenog AZT rezima lijecenja u
vertikalnom prijenosu HIV-a) i stalni pritisci AIDS aktivista u cijelom svijetu,
kojima su ove tvrtke izlozene.
Medjutim, specificni svijet AIDS aktivista, onih koji "prenose rijec, a ne virus", zasluzuje vecu pozornost. Ljudi koji zive sa HIV/AIDS-om, oni koji su iskusili gubitak sebi bliskih osoba uslijed ove bolesti, ljudi sa margine, ili jednostavno oni koji vjeruju da ovaj svijet moze i treba da se promijeni, svakim danom postaju sve organiziraniji. Bilo da su ujedinjeni u medju-nacionalne ne-profitne organizacije, ili u malim ali aktivnim udrugama, oni se bore protiv krivicnog gonjenja ljudi koji zive sa HIV/AIDS-om, obaveznog testiranja na HIV, diskriminacije na radnom mjestu, restrikcije putovanja, nedostupnosti lijecenja, predrasuda i stigmatizacije itd, ukratko: bore se za temeljna ljudska prava bolesnih ljudi. Njihova je borba stvarna i zestoka, jer uglavnom proistjece iz bolnih osobnih iskustava. S obzirom na to da su oni svojim upiranjem prsta na nepoduzimljivost vlada, religioznu ignorantnost i socijalne barijere postali nocna mora za vlade i konzervativne zvanicnike na kojima lezi donosenje odluka, sigurno je da ce biti i posljednji koji bi se odrekli svoje borbe i priznali poraz. Moglo bi se prigovoriti da je njihov pristup "cike i vriske" nedjelotvoran, medjutim brojni primjeri ukazuju na sasvim suprotno: dobili su sudski spor sa ministarstvom obrane oko HIV-pozitivnih pripadnika vojnih snaga u Venecueli; u mnogim zemljama ce utjecati na izmjenu apstinencije kao jedinog preventivnog programa ka uravnotezenijem pristupu, a samo je pitanje vremena kada ce u SAD-u program zamjene strcaljki i igala poceti da se subvenira iz federalnog proracuna.
U Zenevi, AIDS aktivisti su bili glasni, cak mozda i preglasni za one koji nisu htjeli da ih saslusaju. Katkad su bili groteskni, poput grupe strajkaca gladju koji prosto vjeruju da virus HIV ne postoji, ali katkad i veoma izravni i konkretni optuzujuci svicarskog ministra zdravlja zbog restrikcije putovanja za ljude koji zive sa HIV/AIDS-om u Svicarskoj, odmah nakon njenog vrlo uspjesnog govora na ceremoniji otvaranja. Cak i kada su u krivu, sasvim je razumljivo pravo tih ljudi da iskazu ono sto ih najvise pogadja. U pokusaju da budu "savjest svijeta", oni nas stalno podsjecaju da postojeci visestruki aspekti problema AIDS-a ne mogu biti pojednostavljeni na pitanje mi - oni.
Stara izreka kaze da nada umire posljednja. Nakon skoro dvadesetogodisnje borbe protiv AIDS-a, jos uvijek smo jako daleko od mogucnosti da ga kontroliramo. I premda se jaz izmedju bogatih i siromasnih cini vecim nego ikada, pristup osobama koje zive sa HIV/AIDS-om uvijek bi trebao da bude human i pun postovanja. Gledajuci na zastrasujuci sat u konferencijskoj sali, sjetio sam se svog prvog HIV-pozitivnog pacijenta u ratnom Sarajevu. Kada sam mu na rastanku pruzio ruku, taj je tihi i beznadezno usamljeni covjek promrmljao: "Kakav cudan gest. Vi ste prva osoba koja se rukovala sa mnom znajuci da sam HIV-pozitivan". Studija koja je prezentirana u Zenevi o znanju, stavu, obicajima i seksualnom ponasanju (KAPB studija) ljudi iz Federacije Bosne i Hercegovine pokazala je da su pogrjesne koncepcije o prijenosu HIV virusa jos uvijek siroko prisutne. Stoga, osvrnite se oko sebe i zapitajte svoje prijatelje i susjede jesu li spremni da ucine istu "grjesku rukovanja". Ukoliko nisu, ima jos puno prostora barem za individualno djelovanje.
Objavljeno u broju 2 BoHeMSA zurnala Vox medici, februar 1999
Home .