| home| ovisnosti| sadržaj |

S MLADIM OVISNICIMA NA ODJELU KB-a SESTARA MILOSRDNICA U ZAGREBU
Ovisnost je pustinja, a heroin čaša hladne vode

* Tri-četiri mjeseca fiksao sam se smjesom kokaina i heroina. Pao sam sa 85 na 45 kilograma. Da mi nije bilo majke, danas bih bio mrtav - prisjeća se Ivica Barikov

U tijesnoj sobi odjeća pleše oko njihovih mršavih tijela, a oni plešu zajedno s njom. Znoj im se slijeva niz blijeda, upala lica, a usne se razvlače u stih "Kad dođu teški dani, kad zamirišu jorgovani..." To je njihovih pet minuta na zagrebačkom Odjelu za ovisnost, a u tim stihovima prošlost je ostavljena negdje po strani pa su samo obični mladi ljudi, a ne narkomani.

Dok stojimo na pragu njihove sobe, jedna djevojka se okreće prema nama i vragolasto se smije:
    - Nemojte me slikati. Znate onu indijsku: "Daš sliku, daš dušu". E, pa ne dam dušu...
    - Hej, možete slikati mene. Ionako svi iz moga mjesta znaju moju autobigrafiju. Autobigrafija, tako se kaže, zar ne? - dobacuje nam Ivica Barikov (25), jedini među ovisnicima koji se u razgovoru nije htio koristiti pseudonimom.
    Smještamo se u dnevnu sobu sa pet-šest ovisnika. Na tom odjelu KB-a Sestara milosrdnica trenutačno boravi njih deset. Došli su tu ravno s ulice prije osam ili devet dana.
    - Mogu li ja prvi? Krenut ću od trave jer s njom sve počinje. Počeo sam je pušiti sa 12 godina - počinje Barikov.
    - Zašto tako rano? - pitamo ga.
    - Zato što je škola u koju sam išao bila stara, cijela je bila isklesana. Moja prabaka išla je u tu školu. Učitelje smo polijevali vodom, pljuvali smo na njih, ali oni i direktor svejedno nisu bili zainteresirani za nas. Ništa nisam učio, imao sam sve jedinice. Devedeset posto učenika imalo je jedinice. Što si bio gori, luđi, što si više razbio stakala na školi, to si bio veći, bolji frajer. Eto, tako sam počeo pušiti travu iz znatiželje i zbog društva. Bilo mi je lijepo s travom, dobio sam neku drugu dimenziju - priča Barikov, lica razvučena u vragolasti osmijeh.
    Dok noge drži prekrižene i pritom jednom živčano lupka po podu, ruke su mu zabavljene cigaretom i upaljačem. No već nakon nekoliko trenutaka, mijenja položaj. Lice mu je bezizražajno, pogled staklast.
    U četrnaestoj godini, nastavlja, počeo se fiksati, a u sedamnaestoj otišao je u komunu u Italiju. No na liječenju je izdržao jedva osam mjeseci.
    - Mislio sam da sam OK, da ne trebam više komunu. No doma sam sreo opet istu ekipu i vidio sam da mi se cura i dalje fiksa, pa sam opet počeo i ja. Tri-četiri mjeseca fiksao sam se smjesom kokaina i heroina. Pao sam sa 85 na 45 kilograma. Da mi nije bilo majke, bio bih danas mrtav. Kada mi je doktor rekao da ću umrijeti za dva mjeseca ako nastavim s fiksanjem, mater me uvjerila da idem opet u komunu. Nakon svega još ima volje da mi pomogne, uvijek govori: "Naprid, uspit ćeš, uspit." A otac me nakon mojih neuspjeha mrzio i vidjeti - priča Barikov.

   Dok razgovaramo, djevojka Fernando Rai (26) blijeda lica grli jastuk i gricka nokte. Naslonjena je na Zorana (20), čija glava umorno pada. Njihove su oči prazne. Nema u njima vedrine, živosti, čak ni tuge.
    - Što je ovisnost za tebe? - vraćamo se našem sugovorniku.
    - U pustinji si i žedna si i žedna... I vruće ti je a pred tobom je čaša bistre, hladne vode. Bi li je popila? Ovisnost je pustinja, čaša hladne vode je heroin... - odgovara Barikov. Uočavamo da mu je lice prvi put dobilo zamišljen izraz, nekako melankoličan.
    - Ovisnost počinje od "jointa" pa ide preko ecstasyja, a na kraju puta je heroin - zaključuje.
    - Kakve veze ima trava s heroinom - buni se protiv njegova zaključka Maja (25).
    - Pa droga je - ubacuje se Zoran u razgovor.
    - Trava nije droga - uporna je Maja.
    - Ne, nego ljekovito bilje. Kamilica - ironično se smije Zoran.
    - Ljudi, sada sam ja na redu. Imam najbolju priču za novine - cereka se djevojka koju smo nazvali Fernando Rai.
    - Mislim da sam s j..... negdje u oralnoj fazi života. Starci su mi se razveli kada sam imala pet godina i taj mi je "flash" strašan u glavi. Sa 12 ili 13 godina otac mi je strahovito nedostajao i tu sam počela s alkoholom. Završila sam uskoro na psihijatriji zbog "overdoza". Otac je bio dobar stručnjak, najbolji kirurg u našem gradu. Bila sam bijesna na njega jer je kupovao moju ljubav novcem, davao mi je samo lovu - prisjeća se.
    Lice, koje je još maloprije bilo iskrivljeno u nešto nalik osmijehu, prekriva sjeta.
    - Heroin me uopće nije zanimao do treće godine faksa. Cimerica se drogirala u stanu s tipom, a ja sam ih gledala kako se "džankaju", misleći "neš ti te furke". Onda su se u mome životu zaredali porazi... Nikako nisam uspijevala položiti ispit. Imala sam užasan osjećaj manje vrijednosti. U obitelji su mi svi medicinari, a ja nisam uspijevala završiti ni hotelijerski faks. Prevelika majčina briga počela me umarati, ona bi mi sve organizirala, isplanirala, ništa nisam morala sama. Počela sam eksperimentirati sa svim i svačim, htjela sam osloboditi treće oko, Kastaneda i slične gluposti. S "dopom" sam zaboravljala na bol. Živjela sam dan po dan i tješila se kao "život je ionako kratak, ne gledaj daleko..." Ali prije ili kasnije shvatiš da tako ne ide i da te ako tako nastaviš, čeka samo "dilanje", prostituiranje ili kriminal - priča Fernando Rai.
    "Dop" je ušmrkavala na foliju, a za foliju treba čisti heroin, kakav se ne može nabaviti na ulici. No nabava droge nijednom ovisniku nikad nije bila problem.
    - Oni (dileri) nađu tebe, znaju da imaš lovu i ako probaš "dop" dvaput, znaju da si njihov i da ćeš im doći kad-tad. Oni su maheri u svom poslu... Toliko o njima i o meni - kaže Fernando Rai na kraju.
Dijana Palac

MARIJAN O DILERIMA KOJI NAJPRIJE ČASTE, A KAD TE NAVUKU, ONDA SI U GENERALNOJ GABULI
Znate li Rajka Momčilovića, mog prijatelja?!
    Znate li Rajka Momčilovića? Bio mi je prijatelj - pita nas Marijan (24) za jednog od optuženih "dečkiju s Knežije".
    Ali, o njemu ne želi pričati. Očito je kako mu je to izletjelo. Marijan je tri godine ovisnik o heroinu.
    - Čovjek koji mi je nabavljao heroin završio je prije ljeta u zatvoru. Tatino sam rent-a-car poduzeće upropastio, iscrpio sam sve veze za nabavu love: mamu, tetu, ujaka... Zaključio sam da je bolje da sad stanem nego da se pet godina drogiram pa da budem prava "džankoza" i zadnji klošar. Jer preostao mi je samo kriminal, provale, pljačke... Ali za to nisam nadaren - živčano se smije Marijan lupajući prstima po daljinskom upravljaču.
    Prvi je put heroin ušmrkao na nekom partyju.
    - Sjećam se da sam uzeo ecstasy, no nije mi bilo dobro, trebao sam se "spustiti" i čovjek mi reče: "Povuci crtu heroina, bit će ti bolje, bit će ti super." Tako ti to ide, oni te časte dok te ne navuku, a onda si u generalnoj gabuli - opisuje Marijan iskustvo s dilerima. (dip)

Pokažite djeci kako izgleda pakao droge
- Zašto je danas sve više djece na dopu? I mediji su krivi za to. Na televiziji svako malo vidim žlicu, svijeću i iglu. Jesu li oni koji biraju takve inserte svjesni da igle privlače ovisnike? Mediji moraju početi prikazivati slike "overdoziranih", onih s pločnika. Tada će ta djeca vidjeti kako izgleda pakao i možda će odustati od njega - dodao je Barikov.

DVADESETOGODIŠNJEG SU ZORANA RODITELJI POSLALI U DANSKU KAKO BI GA SPASILI OD RATA, A ON SE VRATIO KAO TEŠKI OVISNIK
"Majka mi se ubila, a dundo se predozirao pred mojim očima"
    Zoranu drhti ruka u kojoj drži cigaretu i mehanički uvlači dim, jedan za drugim... Drugom rukom nervozno stišće "bijeli ronhill", no dodir mu je labav, pokret nekoordiniran, pa mu kutija klizi kroz prste i pada na parket. Njegova glava prekrivena plavom kosom nagnuta je prema podu u koji je uperen i pogled para plavih očiju. Na čelu mu se svjetlucaju grašci znoja, pogureno se mlado tijelo grči. Prisjeća se prošlosti.
    - Majka mi se upucala iz pištolja, dum... u glavu. Bilo je to 17. studenoga 1997. godine. Imao sam tada 17 godina. Gledao sam "Melrose Place" kada je odjeknuo hitac u njezinoj sobi - izgovora tihim glasom Zoran, 20-godišnji ovisnik o heroinu.
    Na trenutak pridiže glavu i rukom briše suzu koja mu bježi niz lice. Šuti i zuri ispred sebe. Sekunde prolaze sporo dok čekamo da Zoran smogne snage da nastavi dalje.
    - Počeo sam se drogirati u Danskoj. Tamo su me roditelji odvezli kada je kod nas počeo rat. Mama i tata vratili su se u Hrvatsku, a ja sam ostao s očevom obitelji, stricem i tetkom. Taj moj dundo bio je prva žrtva heroina u ratu. Kod njega sam prvi put probao heroin na foliju. Ali to je bilo u Danskoj. Dundo je umro u Dubrovniku kada sam imao 16 godina. Vidio sam kako umire... - priča rastreseno.
    - U komi sam pa mi mozak ne radi - objašnjava uz živčano mahanje rukama zašto u njegovim riječima nema logike.
    - Znao sam da je heroin loš, ali ipak sam ga probao. "Puko" sam se tako prvi put, pa onda "šut" po "šut i otišao sam. Otac je bio jedini čovjek u obitelji. Nikad nije imao problema s drogom, alkoholom, ni s čim sličnim. Na to mislim kad kažem da je bio čovjek.
    Njegove riječi, preskakanje logičkog slijeda u prisjećanju i nekoordinirani pokreti ukazuju da je Zoran rastrojen. Nikad kao u tom trenutku nismo bili svjesniji koliko je, u stvari, ovisnost teška bolest. Lice ovisnika ne nosi u sebi ništa. Tupo je, bezvoljno, odiše mrtvilom...
    - Bože, gdje sam ono stao? Taj dan kada mi se mati ubila, jedini sam bio pri sebi. Otac se nakrcao tabletama... Ubila se zbog duga. Volio sam majku, htjela mi je uvijek sve pružiti...
    Nakon toga, opet šutnja. Iz grudi mu se otima težak, bolan uzdah. Tiho progovara: "Užas." I opet šuti.
    - Jedno razdoblje dilao sam drogu s prijateljem. Davao mi je drogu da se "džankam". Zapravo, nemam ja prijatelja, imam samo znance - nastavlja.
    Zna da priča nepovezano. Tu i tamo dok se preznojava u razgovoru dobaci: - Oprostite što tako pričam, ali mozak mi ne radi. Prije nego što sam došao na ovaj odjel da izdržim put, popio sam 12 boca heptanona.
    Na Odjel je došao prije nekoliko dana. Njegova borba tek je počela...
    - Znate, jako sam volio dunda. Predozirao se pred mojim očima. Pokušao sam ga spasiti, dati mu umjetno disanje. Nisam uspio - muklo izgovara.
    Zoranu kriza neće tako skoro prestati. Grašci znoja još će se dugo svjetlucati na njegovu čelu... (dip)

Večernji list , 6.11.2000

Home