Dilere treba kažnjavati, dok ovisnici zaslužuju
humaniji pristup, stav je sociologinje prof. Marije Cahunek, terapeutkinje za
obiteljske, bračne i partnerske odnose u Državnom centru za sprječavanje i
liječenje ovisnosti pri KBC-u Sestara milosrdnica, na čijem je čelu dr.
Slavko Sakoman. Pomilovanje splitskih dilera prof. Cahunek smatra miješanjem
politike u struku. Prema njezinim riječima, lopovluk je uvijek lopovluk, a
diler je diler, bez obzira tko je na vlasti.
»Problem je što roditelji ovisnika ne žele prijavljivati dilere
policije, premda znaju od koga njihova djeca nabavljaju drogu. Udruge roditelja
su stoga jako važne, jer roditelji moraju neke probleme prvo riješiti sami sa
sobom, a u udruge se učlanjuju tek kad njihova djeca odu vrlo daleko s
uzimanjem droge. Mladi ovisnik u obitelji obično ima i uzrok i povod, ali i rješenje
svoga problema. Često su roditelji izravno ili neizravno doprinijeli tome da
dijete počne uzimati drogu«, kaže prof. Cahunek. S problemom ovisnosti
kod djeteta, roditelji se suočavaju tek kad je već kasno.
»Većina roditelja tada ima osjećaj krivnje, pa si čak dopuštaju da ih
njihovo dijete ovisnik osuđuje. Umjesto toga trebaju shvatiti da ne mogu
promijeniti prošlost, ali zato mogu mnogo napraviti u sadašnjosti. Kad sam
nekima od njih to rekla, nije im se svidjelo moje mišljenje jer su glavnog
krivca vidjeli u državi, društvu i zakonima«, objašnjava prof. Marija
Cahunek. Takav stav ona temelji i na rezultatima ankete koja je nedavno
provedena na uzorku od 160.000 mladih ljudi u Hrvatskoj. Čak 60 posto
ispitanika odgovorilo je da je mladi ovisnik sam odgovoran za svoju ovisnost.
Roditelji ovisnika ljudi su koji godinama mirno ne spavaju. Prestrave se svaki put kad im kod kuće zazvoni telefon. Pitaju se; je li se nešto dogodilo s njihovim djetetom ili je s druge strane žice diler koji nudi drogu. Svoje životne priče skrivaju od prijatelja i rodbine, a posebno od svojih pretpostavljenih na poslu jer se boje da će dobiti otkaz sazna li netko da su im djeca ovisnici. Čini im se da kao roditelji narkomana nigdje nisu dobrodošli.
Udruga za pomoć roditeljima ovisnika na Svetom Duhu 26, gdje se okupljaju svakog utorka, tim je ljudima jedino mjesto gdje mogu otvoreno razgovarati o svojim problemima, jer svima smisao života predstavlja nada da će se njihova djeca jednom izvući iz pakla droge. U Zagrebu postoji jedna takva udruga, u Splitu su čak dvije.
Roditelji ovisnika s kojima smo ovaj tjedan razgovarali odlučno odbijaju da se njihova imena spominju u novinama jer su se prije nekoliko mjeseci »opekli« otkrivši identitet za emisiju HTV-a. Jedna djevojka koja se u toj emisiji predstavila kao liječena ovisnica, drugi je dan dobila otkaz na poslu. Nije, kažu, sramota otkriti ime i prezime, no strahuju da ako se sazna da su njihova djeca ovisnici, oni jednog dana, ako se izliječe, neće nigdje moći pronaći posao. Nitko na njih ne gleda kao na bolesnike, već kao na čudne ljude ili, još gore - kriminalce.
Roditelje je poprilično uzrujalo nedavno pomilovanje splitskih dilera, a s pažnjom prate i ovotjedne reakcije na takvu odluku Komisije za pomilovanje. Podsjetimo stoga da je u utorak u Večernjem listu izašao neobičan oglas u kojem inicijalima potpisani roditelji ovisnika poručuju - Mesiću, Račanu i Čičku - »Sram vas bilo!«.
Istu poruku dan je kasnije predsjednik Mesić uputio dotičnim roditeljima uz dodatak - »gdje ste bili kad su vaša djeca postala ovisnici?«. Medijska prepucavanja samo su posljedica, dok u pozadini stoje tragične priče koje znaju samo roditelji koji svakodnevno već godinama proživljavaju ono što, vjerujemo, nitko normalan ne bi čovjeku poželio.
Ulica - drugo rješenje
»Naš 21-godišnji sin već godinu i pol ne uzima drogu, ali još ne možemo
reći da se izvukao jer uvijek postoji mogućnost recidiva. Bolnica, socijalni
radnici, pa i policija, pridonijeli su odluci da ode u komunu. Drugo rješenje
bila je - ulica«, pričaju majka i otac, oboje službenici u jednoj državnoj
instituciji.
Oni su dvije godine znali da im je sin ovisnik, jer su primijetili da im iz kuće
nestaje novac. Prema majčinim riječima nikakvi razgovori, pa ni prijetnje
nisu pomagale. Roditelji, ističu, zadnji saznaju, pogotovo u fazi kad je
njihovo dijete još na lakim drogama.
»Nakon četiri mjeseca uzimanja heroina postalo nam je jasno da se nešto čudno događa. Čudno ponašanje pripisivali smo njegovim godinama, mislili smo da se ovisnost događa nekom drugome. Kad nije više mogao krasti kod kuće, napravio je provalnu krađu. Uhvatila ga je policija, što je bila sreća u nesreći, jer se još nije ozbiljno počeo baviti dilanjem. Dobro znamo kako je 1995. godine droga ušla u Hrvatsku. Za to je 80 posto kriva tadašnja vlast koja je na velika vrata uvela u Hrvatsku heroin. U tome su sudjelovale vojska i policija. To je stav iza kojeg naša Udruga stoji«, tvrde roditelji.
»Kad bi roditelji bili isključivi krivci, onda bi se problem ovisnosti vrlo lako rješavao. Ne osjećam se kriva, ali ne odustajem od svoga sina. Bez odvikavanja u komuni, nitko se ne može riješiti ovisnosti. Pri odlasku u komunu naš je sin imao potpunu podršku nas roditelja i liječnika u bolnici Sestara milosrdnica. Vratio se iz komune prije šest mjeseci i od tada nije uzeo drogu«, priča majka.
Pomilovanje splitskih dilera roditelji ne podržavaju jer smatraju da svaki diler mora biti kažnjen, pa makar on bio i njihovo dijete. Također podržavaju postupak roditelja koji su oglasom u novinama izrazili svoj prosvjed protiv pomilovanja.
»Mesiću smo poslali pismo da podrži rad ove udruge i nismo dobili nikakav odgovor. Tražili smo i novčanu i moralnu pomoć od države, no nitko, izgleda, na to ne reagira. Nitko od većih dilera u Hrvatskoj još nije uhapšen. Ovo pomilovanje je politička namještaljka iza koje stoji HDZ, iz čijih su redova i danas ljudi u vojsci i policiji. Nova vlast se još uvijek ne snalazi«, ispričali su nam ojađeni roditelji.
Droga u vojsci
»Kao medicinska djelatnica na zadarskom ratištu upoznala sam skupinu
mladića koji su dobili drogu u ratu. Moj sin je bio dragovoljac, bio je u četiri
komune i iz svih četiri je pobjegao. Uopće nije evidentiran u policiji, pa
imam dojam da se i država boji presuda. Neka svakog dilera presude roditelji«,
kaže druga majka iz Udruge, sitna plavokosa žena, umirovljenica koja kaže
da crninu nosi od 1993. godine, ne zbog suprugove smrti, nego zato što joj je
sin, danas 30-godišnjak, narkoman. Kako bi ona presudila svome sinu?
»Kao i svakom drugom, jer tim je ljudima Bog zabunom dao ljudski oblik.
Moj je sin već tri godine na najboljem putu skidanja od droge, ali ja u to
skidanje ne vjerujem. Sumnjiv mi je. Obraćala sam se svima. Antun Vrdoljak mi
je otvoreno rekao da tužim Gojka Šuška, jer je on uveo drogu, od koje je
jedan dio prodan za nabavku oružja, a ostatak je završio u vojsci«.
Tko je odgovoran što je njezin sin ovisnik?
»Mislim da je najodgovorniji on sam. Dileri su krivi, ali da nema ovakvih kao što je moj sin, dileri ne bi postojali. Tražila sam da moj sin umjesto zatvorske kazne dobije obavezno liječenje. Za mene postoje jedan Bog na nebu, i jedan na zemlji, a taj je doktor Sakoman. To ne vrijedi i za sestru Bernardicu, jer sat vremena razgovora s njom košta 20 njemačkih maraka. Imala sam deset maraka, a deset sam joj ostala dužna«, glasi priča očajne majke.
Ona je prihvatila pravila terapije po kojima je sina, kad nije htio ići u komunu, izbacila iz kuće. Nakon dva tjedna kući ga je vratila policija pretučenog. To je pravilo komune Cenacolo, koje roditelji smatraju prestrogim. »Neka narkomane uposle na javnim radovima ili neka ih pošalju na Goli otok. Pa nek" krepavaju! Komisija za pomilovanje treba preispitati svoju odluku. Ili neka meni daju da presudim svome sinu. Pa makar mu morala i glavu skinuti - metkom u čelo. Ako ništa drugo ne uspije, vjerujte mi da će otići pet minuta prije mene. Njegov je mozak spržen, njegova je istina najveća laž, on nije zdrav dok se psihički ne izliječi«, kaže sa suzama u očima ista majka.
Usponi i padovi
»Moj je sin u fazi liječenja koje je obilježeno usponima i padovima. Ogorčena sam pomilovanjem dilera. Narkomane treba poslati na prisilno liječenje, dok se dilere mora što strože kažnjavati«, kaže treća majka koja s 24-godišnjim sinom ovisnikom živi od 1300 kuna mirovine. »Otkud toliko droge u Hrvatskoj, prije rata je nije bilo, a netko ju je morao uvesti. Marihuana se javno puši po parkovima«, pita se ona.
Udruga za pomoć roditeljima ovisnika, koja okuplja 30-ak roditelja, će reagirati na anonimni oglas u Večernjaku. Iza te službene reakcije stajat će Udruga, svi njezini članovi imenom i prezimenom, na čelu s predsjednicom Marijom Kovačević. Udruga podržava Nacionalni program za borbu protiv droge dr. Sakomana. Također se zalažu za proširenje izvanbolničkog programa liječenja ovisnika. I kao najvažnije, ističu potrebu izgradnje »kuće na pola puta«, za koju su dobili zemljište u Licu. U tu bi se kuću upućivali ovisnici nakon bolničkih tretmana. Ideja je da ih tamo bivši izliječeni narkomani savjetima, utemeljenima na vlastitom iskustvu, pripremaju za odlazak u komune. Nakon toga, kad se skinu s heptanona, treba ih slati isključivo u komune. Državnoj vlasti roditelji poručuju da, ako im želi pomoći, podrži taj projekt. Umjesto da oslobađa dilere.