PROTIV TRGOVACA DROGOM BORI SE POLICIJA,
A SVI OSTALI TREBAJU SE BORITI ZA ZDRAVE MLADE LJUDE
Dok se političari pokušavaju dogovoriti tko su žrtve, a tko kriminalci, mediji se neskromno razbacuju brojkama o maloljetnicima koji uzimaju drogu, istražuju slučajeve mladih koji su umrli od prevelikih doza, objavljuju patetične ispovijesti ovisnika i njihovih roditelja... Čini se kao da je u Hrvatskoj postalo normalno drogirati se, jer to svi rade. A dobro znamo da nije tako - velika većina mladih ljudi se ne
drogira i svima nam je poznato da droga nikome ništa dobro nije donijela.
Pokušajmo se onda više usmjeriti na to da mladima doista dokažemo kako drogu uistinu ne treba čak ni probati, a one koji su već zakoračili u narko-vode, prihvatimo kao članove društva koji trebaju pomoć - u prvom redu svojih roditelja, ali i svih nas kojima je stalo da ova zemlja ima sretnije ljude.
Ovisnicima ili narkomanima smatraju se samo oni koji imaju liječničke dijagnoze, a takvih je službeno oko 13.000. Za pretpostaviti je ipak da je njihov broj možda i dvostruko veći jer mnogi nikad nisu dospjeli u liječničku, policijsku ili sudsku evidenciju na temelju kojih se daju službeni podaci o broju ovisnika. Ne postoji ni idealan način liječenja, no obično je za potpuno izlječenje potrebno onoliko vremena koliko je ovisnik proveo uzimajući drogu
Važna društvena zadaća: Uz rad na prevenciji, kako bi što manje mladih krenulo putevima droge, važan zadatak hrvatskog društva danas je pružiti mogućnost mladim ovisnicima da se izliječe i da se time poveća broj onih koji se nakon proživljenog pakla uspijevaju uključiti u
normalan život
PIŠE: BORIS OREŠIĆ
Dok se naše društvo tijekom proteklih deset godina bavilo drugim, vjerojatno mnogo važnijim problemima, ovisnost o opojnim drogama jednostavno se nametnula kao problem broj jedan s kojim se Hrvatska mora mnogo ozbiljnije suočiti. Ako se to ne učini, Hrvatska će zauvijek izgubiti velik broj mladih ljudi koji su u određenom trenutku svoje životne probleme odlučili riješiti uzimajući drogu. Vjerojatno nisu znali, a još manje su mogli pretpostaviti da će ih to odvesti u pakao iz kojeg se ne mogu sami izvući, iako velika većina mladih ovisnika, u rijetkim trenucima kad nisu pod djelovanjem opijata, otvoreno priznaje da se želi liječiti.
Koliko Hrvatska točno ima ovisnika, pitanje je na koje nema preciznog odgovora. Sigurno je samo da ih je daleko više nego prije deset godina, no još uvijek osjetno manje nego u nekim zapadnoeuropskim zemljama.
Uz rad na prevenciji, kako bi što manje mladih krenulo putovima droge, važan zadatak hrvatskog društva danas je pružiti mogućnost mladim ovisnicima da se izliječe i da se time poveća broj onih koji se nakon proživljenog pakla uspijevaju uključiti u normalan život. Mnogi od njih s drogom su se prvi put susreli na ulici, u "lošem" društvu (kakvo je to uopće dobro društvo?), ali i vojarnama i na ratištima, u nekim izvanrednim životnim situacijama.
Pravila gotovo da i ne postoje - narkomana ima i među bogatima, kao i među onima kojima je mnogo teže namaknuti novac za nabavu droge. Uopće, nema puno smisla generalizirati, jer oni koji se bave liječenjem ovisnika, liječnici i terapeuti, ističu da je uspjeh ako se i jedan mladi ovisnik izliječi. Svaki od njih ima svoju životnu priču i svoje razloge zašto se počeo drogirati. Njihovi roditelji najčešće tvrde kako nisu imali pojma da im se dijete drogira. U trenucima kad razum ipak nadvlada emocije, i ti roditelji priznaju da su možda i oni svojim ponašanjem pridonijeli lošem izboru svoga djeteta. Sve su to, barem kako u dobrom dijelu slučajeva kažu, učinili u najboljoj namjeri, no poznato je da je put u pakao popločen dobrim namjerama.
Stoga i ovisnici, kao i njihovi bližnji, trebaju odbaciti taj osjećaj krivice i pokušati svu snagu usmjeriti na otklanjanje posljedica, pri čemu je vrlo važno ovisnost otkriti u što ranijoj fazi.
Droga naprosto više nije nešto što se događa drugima ili što gledamo na tv-dokumentarcima. Ona se nudi svuda oko nas, u skoro svakoj ulici ili kafiću dobro se zna kako se i gdje može najlakše nabaviti željeni opijat, dilera ima više nego ikad, uostalom kao i svih vrsta droge koja je i cijenom, nažalost, sve dostupnija.
Državna represivna tijela, policija, carina i sudstvo, odrađuju svoj dio posla kojim nikad ne možemo biti posve zadovoljni, no to nije dovoljno. Ni jednoj državi na svijetu nije uspjelo iskorijeniti dilere ni drogu, no zato je zadatak cijelog društva, a ponajprije roditelja, da mladi ljudi, potencijalni ovisnici, ne pristaju nauzimanje droge, već da doista (a ne tek na papiru ili u pjesmi) kada im se droga ponudi, kažu - ne.
Teško je reći koliko u Hrvatskoj ima ovisnika. Vjerojatno ih je više nego što pokazuju statistike zdravstva, policije i pravosuđa, a zasigurno mnogo manje nego što se može čuti ili pročitati u medijima. Naime, treba razlikovati ovisnike od konzumenata. Pod pojmom konzumenti pretpostavljaju se svi mladići i djevojke koji su barem jednom u životu probali neku drogu, a njih je nekoliko desetaka, a možda i stotina tisuća. Oni, međutim, nisu ovisnici, jer se ovisnicima ili narkomanima smatraju samo oni koji imaju liječničke dijagnoze, a takvih je službeno oko 13.000. Za pretpostaviti je ipak da je njihov broj možda i dvostruko veći jer mnogi nikad nisu dospjeli u liječničku, policijsku ili sudsku evidenciju na temelju kojih se daju službeni podaci o broju ovisnika.
Također, ne postoji idealan model liječenja ovisnika, jer nekom će za izlječenje biti dovoljan razgovor sa stručnom osobom, terapeutom, dok neki ovisnici moraju proći i overdose, i zatvore i na kraju višegodišnji tretman koji često ne dovodi do željenog izlječenja.
Izliječenim se smatra samo onaj narkoman koji apstinira do kraja života. Apstinencija
je preduvjet za liječenje ovisnosti i prvi korak uz koji se izravno veže i promjena stila
života. Nakon najviše četiri tjedna detoksikacije u bolnici, gdje se "čiste" od droge, ovisnici nastavljaju ambulantno liječenje kod kuće ili pak odlaze u razne zajednice, komune gdje neki provode niz godina. Svjetske statistike pokazuju da je za izlječenje ovisniku potrebno barem onoliko vremena koliko je proveo uzimajući drogu.
Hrvatska ima Nacionalni program borbe protiv ovisnosti u kojem su određene osnovne smjernice djelovanja, no otkako je prije nekoliko godina taj program usvojen, sa svih strana pršte kritike da se on nikad nije u punom smislu počeo provoditi. Kako god bilo, teško je očekivati da će država, odnosno njezin politički vrh, čarobnim štapićem riješiti problem ovisnosti.
Nezadovoljni radom službenih organa, prvenstveno lokalne policije koja je priznala da je nemoćna u zaustavljanju dilera, skupina roditelja u Zadru nedavno je sastavila letak s popisom dilera, u želji da i na taj način javnosti ukaže na prisutnost problema. U MUP-u smo zatražili komentar tog postupka, no dobili smo odgovor koji će teško utješiti roditelje zabrinute za budućnost svoje djece koju dileri navodno vrebaju na svakom koraku.
"MUP potiče i poziva sve roditelje, ali i sve građane da ako imaju saznanja o nezakonitim radnjama u svezi s drogom, obavijeste policiju bilo s punim imenom i prezimenom ili anonimno. Svim tim informacijama policija prilazi ozbiljno i vrši potrebite provjere", glasi odgovor iz MUP-a koji je stigao u redakciju Nedjeljnog Vjesnika.
Jesu li u pravu roditelji ili policija, premda su zapravo i jedni i drugi na istoj strani, pitanje je bez odgovora kao i ono jesu li za to što je dijete postalo ovisnik više krivi dileri i loše društvo ili njegovi roditelji? I dok se protiv droge mogu svim raspoloživim sredstvima boriti samo policija i carina, na svim ostalima, socijalnim i zdravstvenim službama, ali prije svega i samim obiteljima, je borba za zdrave mlade ljude.
Vjesnik Nedjelja, 21. siječnja 2001. SEDAM DANA