| home| ovisnosti| sadržaj |

Hepatitis C - Slučajni ubodi iglom 

 Andreina priča

Andrea Ames, RN, CEN, medicinska sestra u St. John's Hospital u Springfieldu, Missouri

Medicinska sam sestra 33 godine, a posljednjih 15 godina radim u Hitnoj službi. Naravno, znam sve o sigurnosti na poslu te pokušavam biti što opreznija.

U traumatološkom centru, gdje radim, medicinske sestre često vade krv bolesnicima kada postavljaju intravenozne kanile. To je bila i jedna od mojih zadaća sve do jednoga dana u srpnju 1997. godine.
Toga dana na kolicima do bolesnikove postelje imala sam sav pribor za vađenje krvi. Dok sam fiksirala kanilu, bolesnik je zamahnuo nogom. Shvatila sam da će štrcaljka puna krvi s iglom pasti s kreveta. Pokušala sam je uhvatiti i igla se zabila u moj dlan.

Prijavila sam incident te pokušala ne brinuti se o nekim mogućnostima. I bolesnik i ja testirali smo se na HIV i na virusni hepatitis. Moji nalazi bili su negativni, ali bolesnik je bio pozitivan na hepatitis C.
U kolovozu sam osjetila slabost. Sama sebi govorila sam da ne "postajem žuta" i da su moji simptomi gripe zaista gripa. Ali ponovljena analiza krvi pokazala je istinu - postala sam pozitivna na hepatitis C.
Moj liječnik mislio je da će mi biti bolje nakon prve krize. Naravno, nadala sam se da je u pravu. U međuvremenu saznala sam više o virusu koji je napadao moje tijelo.

Hepatitis C virus (HCV) prenosi se putem tjelesnih tekućina poput virusa AIDS-a. Također nema cjepiva i poznatoga lijeka koji jamči potpuno izlječenje. HCV u svezi je s insuficijencijom jetre i vodeći je uzrok za transplantaciju jetre u našoj zemlji. Virus često izaziva cirozu jetre i povećava rizik za nastanak karcinoma jetre. Više od 85% osoba inficirano HCV om svake godine postaju kroničnim bolesnicima (1,2).

Zastrašujuća statistika, ali ja imam pozitivan stav i vjerujem da ću se oduprijeti bolesti. Analize krvi dale su mi nadu: "Moji" enzimi bili su u normalnim granicama, a virusni titar bio je manji od 6 000. Mali lijepi broj, tada sam mislila.

Ali za dva tjedna ponovno sam se osjećala bolesno. Izgubila sam tek, napale su me najgore glavobolje koje pamtim. Bol u leđima i trbuhu primorala me je da ležim, a javili su se i znojenje i teška depresija.
"Moji" su enzimi porasli. Pomislila sam da ću umrijeti od ciroze jetre i nisam željela tako otići. Možda je suicid pravo rješenje?

Nakon poboljšanja moga stanja postala sam bijesna. Ja ipak živim dobro, ne pijem alkohol. Što sam to učinila da zaslužim sve ovo?

Potražila sam savjet psihologa. Bila sam svjesna da mi bijes oduzima dragocjenu snagu za borbu protiv bolesti. Uz podršku supruga i psihologa prestala sam misliti na bolesnika koji me je zarazio i on je često bio motiv mojih molitava.

Moj liječnik savjetovao je da započnem terapiju interferonom kako bi se spriječila replikacija virusa. I ja iskusna sestra morala sam naučiti kako da sama sebi dajem injekcije. Prvi put nisam mogla gledati kako si zabijam iglu, ali postalo je sve bolje kako je terapija napredovala.

Mnogi ljudi iskreno su se molili za mene i ja sam zaista osjećala da lijek djeluje.

U prosincu 1997. došlo je vrijeme za kontrolne preglede. Bila sam spremna čuti dobre vijesti. Sve ono što sam osjećala: glavobolju, bolove u mišićima, bolove jetre i stalno prisutnu slabost pripisivala sam popratnom djelovanju lijekova.

Ali vijesti nisu bile dobre. Enzimi su i dalje bili visoki, a virusni titar samo malo manji od 20 000. Ukratko, terapija nije djelovala te sam postala službeno kronično oboljela od hepatitisa C.

Liječnik mi je preporučio da pokušam s eksperimentalnim programom koji uključuje interferon i ribavirin. Kada sam primljena u taj program, moj virusni titar bio je veći od 5 000 000 a biopsija jetre pokazala je da je jetra zahvaćena ožiljnim promjenama. Započela sam s novom terapijom u travnju. Ali i ta terapija nije uspjela. Mogla sam obavljati samo lakše poslove na svome radnom mjestu. Slabost i vrtoglavice sprječavale su me da učinim više. Započele su i promjene na zglobovima i bolovi u kostima te ukočenost.
Živim svakoga dana jako fizički ograničena.

Osjećam kao da ubojica živi u meni. Moj je suprug očajan, naš intimni život gotovo je završen, a započeli su i financijski problemi.

Iako je moja bolnica plaćala troškove liječenja, nitko ne živi fino od naknade za bolovanje.

Fizički, emocionalni i mentalni efekti bolesti fenomeni su sami za sebe. Pokušavam balansirati optimizmom s realnom slikom. Vjerujem u čuda i nadam se da jedno postoji za mene. No ako ga nema, želim barem pomoći da se nekome ne dogodi isto što i meni.

Molim vas, budite pažljivi s iglama i ostalim oštrim predmetima koji ulaze u tijelo bolesnika. Igle uvijek odlažite u za to predviđene kontejnere ili ih držite na sigurnome mjestu dok ih ne odbacite u kontejnere. Provjerite i dvaput ako treba jeste li pokupili iglu i odbacili je u kontejner. Ne zabadajte korištene igle u madrac kreveta i ne bacajte ih na pod. Nosite rukavice kada radite s krvlju i tjelesnim tekućinama. Perite ruke.

Moja kolegica kaže mi da je sada, pošto je vidjela posljedice, puno pažljivija. Ali ja i dalje vidim nepažnju. Jedina mjera koja vam jamči sigurnost na poslu od uboda jesu mjere na razini paranoje. Zaista se igrate svojim životom kada ste u opasnosti od uboda. Pitajte mene, ja to znam.



Lisina priča

Lisa Akuna, RN, bivša medicinska sestra, trenutačno živi u Woodlandu, California

Znala sam, čim se igla zabola u moj prst, da je život kakav poznajem gotov.

U to vrijeme - studeni 1996. imala sam kao medicinska sestra dvadesetogodišnje iskustvo. Moj se bolesnik oporavljao od operacije transplantacije jetre. Njegova je jetra otkazala zbog infekcije hepatitis C virusom. Pokušala sam bolesniku "uzeti" krv za jutarnje analize iz subklavijske centralne linije, ali kako je subklavijski kateter bio star nekoliko dana, vacutainer epruvete nisu imale dovoljno vakuma da izvuku krv iz katetera.

Uzela sam štrcaljku i njome iz subklavijskog katetera povukla dovoljnu količinu krvi. Na štrcaljku sam stavila iglu da mogu probiti čep epruvete.

Nisam pri ruci imala stalak za epruvete, a i njih je malo na odjelu. Uzela sam epruvetu u ruku i probila čep te epruvetu napunila dovoljnom količinom krvi. Tako sam radila mnogo puta, no ovaj put igla je skliznula s čepa te se zabila u moj prst a krv se slijevala po mojoj ruci. Strah me je odmah obuzeo. Skinula sam
rukavice da vidim ubod i kao luda prala sam ubodno mjesto. Nastavila sam vađenje krvi.

Kasnije sam se javila svojoj glavnoj sestri i ispunila protokol za takve slučaje. Bilo me je strah i pokušala sam uvjeriti samu sebe da će biti sve u redu. Kada sam došla kući, rekla sam svome suprugu što se dogodilo i zaplakala kao malo dijete.

Nekoliko tjedana kasnije, pošto su bili gotovi nalazi analize moje krvi, primila sam poziv od bolničke sestre za nadzor i prevenciju infekcije da sam pozitivna na hepatitis C.

Bila sam očajna. Nisam željela biti bolesna, a posebice nisam željela bolest jetre. Nastranu bolest, osjećala sam sramotu zbog takve bolesti jer je to bolest alkoholičara i narkomana. Bojala sam se da će ljudi koji me poznaju pomisliti da sam i ja jedna od alkoholičarki ili narkomanki.

Sestra za nadzor i prevenciju infekcija i moj liječnik - ljudi koje sam poznavala - tvrdili su da sam bolest dobila na drugi način.

Srećom, kada su nalazi genotipizacije virusa bili gotovi, moj poslodavac prihvatio je odgovornost.

Nekoliko mjeseci poslije bila sam stalno umorna i osjećala sam da nisam više u formi. Prebacila sam se iz 12-satnih noćnih smjena u dnevne smjene, ali nije pomoglo.

Kako ću sada njegovati bolesnike kada sam bolesnija od njih?! Na kraju sam prestala raditi.

Bolnica je u međuvremenu nabavila novije sisteme za vađenje krvi i osigurala edukaciju za sve medicinske sestre. No i dalje su sestre vadile krv, a sigurnije bi bilo da su to preuzeli laboranti koji bi imali svu opremu na kolicima te bi to bilo samo njihovo zaduženje.

Druga je sigurnost vađenje krvi bez igala kroz za to određene nastavke.

Nisam sigurna da ću se ikada vratiti na posao. Terapija interferonom dala ja rezultat i virus miruje. Ali mi se javio bolni sindrom zvan fibromijalgija. Mogu "proći" kroz dan uz pažljiv balans između boli i lijekova protiv boli. Znam, takvi lijekovi nisu dobri za jetru, ali bez analgetika nemam nikakav život.

Ovu priču iznosim zbog tri razloga. Želim podići razinu svijesti da je potrebno razvijati tehnologiju koja laboratorijske i prijelaboratorijske postupke čini sigurnima. A takva tehnologija mora biti obvezatna u svim zdravstvenim ustanovama. Drugo, želim upozoriti da su žrtve hepatitisa C nepravedno izjednačene s alkoholičarima i narkomanima. Potrebna su nova istraživanja kako bi se ubrzao pronalazak lijeka i/ili cjepiva.

Posljednje, želim da ljudi znaju kako hepatitis C nije tiha nesimptomska bolest, kako se misli. Želim da se zna kako je kronična bolest hepatitis C kronična patnja.


LITERATURA:

  1. National Institutes of Health. Management of hepatitis C. NIH Consensus Statement Online. 1997 Mar 24. - 26. http://odp.od.nih.gov/consensus/cons/105/105_statement.htm  (9. Jan. 1999).

  2. American Liver Foundation. Hepatitis C. http://gi.ucsf.edu/ALF/info/hcv-fact.html (9. Jan. 1999).

Članci su preuzeti iz časopisa RN, Vol. 62, No 3
prevod na hrvatski Sestrinski Glasnik, Vol. VI No 1. str. 45-47 http://www.hums.hr


Home